Reprezentacija Danske je stvorena bez ikakva sustezanja znanjem Seppa Pionteka, spretnošću Richarda Møllera Nielsena, lukavstvom, ali i ponekom prljavom fintom Bo Johanssona.
Skromnost ne iscrpljuje njihovu misao za glamurom i stilom. Nužne istorijske etape postati će sinonim za dansku eleganciju i garderobu svjetlucavih materijala. Oni su spojili raskoš crveno-bijele trake i Telia Parken u jedan krik.
Nije im smetao ni europski prezir zbog baratanja terminologije koja se ovih dana zavukla duboko u obično loptanje nogom. Dali su fudbalskom rječniku čitav jedan pojam – danski dinamit.
Nije čudo, skandinavska masa ulijeva strah: Morten Olsen, Jesper Olsen, Preben Elkjær, Michael Laudrup, Peter Schmeichel, Lars Olsen, Brian Laudrup, Thomas Helveg, Jesper Grønkjær, Jon Dahl Tomasson, Ebbe Sand, Daniel Agger, Nicklas Bendtner, Dennis Rommedahl i Christian Eriksen. Fenomeni za zbor fanfara. Držali su, svaki na svoj način, fudbal u razbuktalim strastima. Imaju stila na izvoz, iako svako toliko, znaju iznevjeriti vlastitu filozofiju, ali više kao iznimka koja potvrđuje pravilo. Iz istorijske partiture, oslikane čudesnim prožimanjem trenera, sastava i Roligana, negativno strši tek onih četiri nastupa na Mundialima. No, time neopisiva harizma nije ugrožena. Danska i grandiozni šef Richard Møller Nielsen ’92. posve su pomutili čak i planetarnu slavu Maradoninog La Albicelestea…
Sepp Piontek je bio u pravu. Stari lisac znao je šta radi. Imao je 23-godišnjeg Jespera Olsena i mlađeg Michaela Laudrupa, Mortena Olsena, Franka Arnesena, euforiju i Prebena Elkjæra. Tražio je više raskoši u igri, više slobode, više mladenačkog daha. Piontek ih je poveo u Francusku.
Istorija danskog fudbala
Bez puno filozofiranja, bez ispitivanja duše, bez pompoznih najava, ušli su u istoriju danskog fudbala. Očito, bili su spremni. Bio je to njihov klik, ali više za sebe nego za ostale. Europski ih upitnik nije zanimao. A onda je ”Danski dinamit” zajednički podvalio loptu Sørenu Lerbyju, gurnula u ”vatromet” Klausa Berggreena, poslužila tačno Allana Simonsena.
To je bila Danska na Euru ’84. Potez u jednom dahu. Nisu bili fizički brzi, ali im je misao bila hitra. Vječno mladi, vedri, optimisti, u sudaru sa stvarnošću. Tih dana izvan svih formula nordijskog fudbala. Jednostavno, ta Piontekova družina, čudo troduplih pasova za sva vremena. Solisti koji su odlučivali o brojčanoj premoći. Nema igre bez spektakla. Nema pogodaka bez igre. A ”Danski dinamit” osamdesetih ima svoj glas.
To je bila inteligentna ekipa. Ona će u onoj ekipi Poula Petersena iz šezdesetih naći svoje velike uzore, nastaviti njihovu priču i zatvoriti taj krug predstave i punih tribina. Sada je njihova era. Oni kolo vode. Držali su čvrsto stolice i pazili na čisti rezultat. Disciplina, čvrsta, jednaka za sve. Krcate tribine i rulet zlatnog gola.
Žile su nabrekle, ruke spetljane, često prekratke, grlo presušeno, izderano. Zbog onih pogodaka Franka Arnesena i Prebena Elkjæra glasnice će ostati – bez glasa. U pravi korak, u pravi trenutak, tvrdoglavi, čvrsti, odlučni i odrešiti. Oni nisu imali kompleksa. Nije ih zanimao ni Safet Sušić, ni Mehmed Baždarević, ni Velimir Zajec. Svima je u glavi samo jedno – pobjeda. I protiv Belgijanaca sa Jean-Marie Pfaffom, Enzom Scifom i Janom Ceulemansom.
Nema dvojbe, Danska je tih dana dobila na agilnosti. U cjelini, u sistemu. Negdje usput, mala eksibicija izbliza, taktika ispred loptanja. A onda je na onaj centar sa strane, s upitnikom na glavi uletio u kazneni prostor mladi Michael Laudrup. S klupe, iz ”bunkera”, uz aut-linije – dreka. Glasno, oštro. Često do zadnjih redova tribina. Sepp Piontek. On će najaviti nepobjedivu armadu iz devedesetih. Danska to nije imala – rjetkih, zalizanih sjedina – postavio je čudesnu ekipu za polufinale Eura. Jedan bolji od drugog.
Danski dinamit Richarda Møllera Nielsena: Potez čiste genijalnosti
Flemming Povlsen, uvijek dignutih dokoljenica imao je savršen dribling. John Jensen je bio mislilac, već onda, Henrik Larsen strijelac finih golova, Johnny Mølby lak i probojan i onda ta ”sedmica”, to čudo od fudbala – Brian Laudrup. Taj se naigrao do mile volje.
Njihova je formula postala ”ustavna” za čitav Stari kontinent. Žestina lopte ostavila je samo imaginarni trag. Danski dinamit. Møller-Nielsen ih je uzeo sa morskih plaža. Vječno mladi, vedri, optimisti, u sudaru sa stvarnošću. Tih dana izvan svih formula kontinentalnog fudbala. Jednostavno, držali su Danci svoju igru u protivničkom šesnaestercu.
Deveti naslov ostao je na skandinavskom fjällenu.
Ono nemoguće desilo se na europskoj smotri u Švedskoj. Reprezentacija koja je na terenu bila eliminisana u kvalifikacijama, administrativnom je odlukom vraćena u takmičenje i potom završila kao apsolutno senzacionalni pobjednik.
Na terenu, Danska je u četvrtoj grupi ostala iza jake Jugoslavije, koju je tada vodio Ivica Osim. Tadašnja reprezentacija Jugoslavije bila je možda i najbolja u istoriji združenog jugoslavenskog fudbala. ”Plavi” su se mogli nadati i prvom mjestu u Švedskoj, ali fudbal ipak nije mogao zadržati haotičnu državu na okupu.
U jesen 1990. u kvalifikacije je krenula u punom sastavu i gazila sve pred sobom. Ključna utakmica za Jugoslaviju bila je treća u kojoj je, gotovo lakoćom, pobijedila na gostovanju Dansku s 2:0. Tek u maju 1991, kada je situacija već bila više nego napeta, ”plavi” su posustali i izgubili kod kuće od te iste Danske.
Totalitarni beogradski režim već je zapalio iskru rata i tri će republike proglasiti nezavisnost od Beograda mnogo prije nego će započeti Europsko prvenstvo. Agresija na Bosnu i Hercegovinu u proljeće 1992. bio je detonator međunarodnih sankcija. Jugoslaviji je upaljeno crveno svijetlo za Euro ’92. samo dvije sedmice prije početka takmičenja, a Uefa je uputila poziv Danskoj.
GRUPA A
EGIPAT: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVIH FARAONA [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA RUSIJE: ŠANSA ZA IZLAZAK IZ SJENE [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA SAUDIJSKE ARABIJE: SINOVI PUSTINJE [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA URUGVAJA: NEBO IZNAD MONTEVIDEA IMA SVOJE MILJENIKE
Trebalo je domaćinima uzvratiti na gostoprimstvu. Ali na zelenoj travi treba uliti dodatni napor. Za slavu, pobjedu, titulu, a tribine da posluže kao najbolji stimulans. Uz ‘domaću’ publiku, kvaliteta Danaca će još više doći do izražaja. Ispred njih je još devedeset minuta, a u tim je sudbonosnim otkucajima trebala da padne odluka, u kojima će Danska biti još čvršća, teško uhvatljiva… u kojima će John Jensen i Kim Vilfort biti još bolji pucači.
Fudbal rijetko ispisuje bajke, ali 26. juna 1992. u Göteborgu učinio je iznimku. Arsenalov John Jensen fantastičnim je udarcem sa ruba kaznenog prostora doveo Dansku u vodstvo već u 18. minuti, a Njemačka nikako nije pronalazila put do mreže koju je strastveno čuvao Peter Schmeichel.
U drugom je poluvremenu u junaka izrastao Kim Vilfort, koji je preživljavao ličnu dramu, jer mu je za vrijeme prvenstva kćerka bila u bolnici na tretmanu protiv leukemije. Ofanzivni vezista Brøndbyja izigrao je njemačku odbranu na granici šesnaesterca i prizemnim udarcem postavio konačni rezultat.
Bila je to ‘i-tačka’ danske bajke slučajno rođene u krvi južnoslavenskih naroda.
Struka Kontinenta gospodski je pružila ruku pobjedniku, Møller-Nielsen istom je mjerom uzvratio. Kvaliteta i karakter su uspjeli, snažniji i izdržljiviji su pobjedili. Drugačijim scenarijima nije ni bilo mjesta, ovo je priča sa happy endom. Danska je, uistinu, stekla neke nove simpatije. Bez napora, blistave kombinacije i golovi ”od šale”. Pojurilo se kući…
Slava je pripala Nielsenovoj družini, a ipak, Brian Laudrup je bio ljubimac. Obožavali su ga. Nakon utakmice između Danske i Njemačke, bio je ozaren u licu. Objašnjava izuzetnost situacije i jednu nadasve prihvatljivu teoriju – sinteza kolektivnosti i individualnosti. Danac je postao ”kraljem” na toj blistavoj traci olova i svjetla.
GRUPA B
REPREZENTACIJA ŠPANIJE: DVOSTRUKA OBMANA ARAGONÉSA I DEL BOSQUEA [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA PORTUGALA: SANTOSOV SERVIS ZA DOSTAVLJANJE [INFOGRAFIKA]
MAROKO: NEUTAŽIVA GLAD ZA USPJEHOM [INFOGRAFIKA]
REPREZENTACIJA IRANA: U KUĆI OBOJENIH SNOVA POPUT ZMIJE OTROVNICE [INFOGRAFIKA]
On je taj veliki krik pravih pravcatih Normana.
U njihovoj super-klasi i ličnom nadahnući trčali su pobjednički krug, ali do one konačne pobjede, do svjetske slave, Danci nisu imali svoju priču. Toliko je praskavosti u njihovom loptanju, a oni su neshvatljivo u dva ciklusa mundo-kvalifikacija sizifovski vukli bijelu kožu gore-dolje.
Izgubili su dosta od svog kredibiliteta u utakmicama sa Latvijom (0:0), Litvanijom (0:0), Republikom Irskom kod kuće (0:0) i na Lansdowne Roadu (1:1). Bez obzira na silne mogućnosti Nielsenove družine i svakog pojedinca, ostali su dužnici. Nikada u istoriji Danci nisu zakazali u mundo-kvalifikacijama kao u onim početkom i sredinom devedesetih.
A bili su, ipak, bolji od ostalih protivnika. I, tu se dešavaju čudne stvari.
Sklonost tehnici i artizmu preselio se iz Kopenhagena u Oslo i Stockholm, Norvežani i Šveđani skloniji su potezu nego Danci. Odlazak Michaela Laudrupa i Brian Laudrup nakon Coupe du Mondea 1998. označio je kraj ere i pojma koji će ostati vječan. Danski dinamit.
Oni su otvorili dvoboj – možda i posljednjih virtuoza i čudesnih goleadora – Nielsenova družina protiv sjajnog loptanja Mortena Olsena, Jespera Olsena, Sørena Lerbyja, Jana Mølbyja i Prebena Elkjæra. Česta slikovnica tolikih tenora i fudbalskih umjetnika. Nije li njihova lopta u noge dovela Dansku čudesnu bajku u fudbalsku realnost? Nepojmljivo.
Olsen-Banden: Danski salon fudbala
Morten Olsen. Čovjek s velikim zanosom, borbenošću, ludom željom za pobjedom. Nikad nije bio čarobnjak, nego stručnjak zanesenjak, s upornošću siromaha, onom istom koja je mnoge danske dječake potaknula da se bave fudbalom. Nikad nije sreo bogataša koji bi pristao da mu zanat bude poraz od drugih.
Bez pritužbi, nije gledao na prošlost sa žaljenjem, to je greška koju u životu nikada nije priznavao. Bio je tip igrača poput Benta Hansena, stoper s mnogo odlučnosti, Laudrupovu klasu, jasno, nije imao.
Godine provedene na Astrid Parku bile su neponovljiva životna škola. Borio se srčano za briselske ljubičasto-bijele, šest godina, od septembra 1980. do juna 1986.
Njegova fizička snaga, sposobnost i ukupna predanost timu bili su ono što ga je kasnije karakterizovalo i kao najvećeg danskog stručnjaka. Prema tom putu nije krenuo s visoka. I nije se štedio – bio je premalo bogat da bi sebi dozvolio luksuz grešaka. A kada je zasjeo na kraljevski tron igrače je birao sam.
Njegove izjave, koje su mnogima bile nejasne, služile su mu da motiviše ekipu. Koristilo je njegovim igračima. Ako on kaže, mislili su, znači da je moguće. U onom neobično razvijenom smislu za brzo i lukavo odstranjivanje protivnika najkraćim putem. A takav je bio i u samim pripremama za utakmicu. Izbjegavao je oštrije sukobe i nalete i takmičio se na klupi snagom svog vikinškog duha.
Preneseni u kinematografsku dvoranu, prvo veliko takmičenje pod njegovim vodstvom otkriva podjednako sudionike neobičnih danskih fudbalskih festivala. Evo ih poredanih, ne po brojevima već po zaslugama – glumci u petnaestogodišnjem filmu koji su se okušavali svaki dan pod vodstvom Olsena na sceni europskih stadiona, zanos, redovi ispred prodavnica karata, poneki rez ali nadasve mnogo aplauza.
Analiza polazišta uspjeha Danske u posljednjih četrdeset godina ukazat će na nekoliko temeljnih faktora. Prvi je taj što je stručna i ideologija politike nacionalne selekcije neraskidivo vezana za fudbalsku filozofiju Seppa Pionteka. Ofanzivni fudbal, presing, tehnička nadmoć, posjed lopte i hitrina su ključni postulati, garnirani privrženošću reprezentaciji i okruženju.
Temeljem toga je ukorijenjena ideja o stilu i načinu rada, selekcije i takmičenja, od koje nema odmaka. Morten Olsen je učinio nakon Pionteka najveći iskorak prema ideji svog mentora. Poklopio mu se iskorak zrelosti i moći fantastične generacije koju su predvodili Jesper Grønkjær, Ebbe Sand i Jon Dahl Tomasson
Kamera je nakratko fokusirala i lica prerano probuđenog talenta koji će postati predmetom intenzivne diskusije narednih godina. Za nasmijati se, slaviti ili jednostavno za sjećanje, svaki glumac u prepoznatljivom danskom filmu – Peter Løvenkrands, Nicklas Bendtner i Dennis Rommedahl – rođeni golgeteri.
Vjerujući vlastitim zamislima, stalnim presingom i napadima podržanim modelom četiri-četiri-dva uspio je Olsen uklopiti igrače koji su se po njegovom mišljenju mogli prilagoditi novom načinu igranja i učiniti kvalitetan pomak u igri ekipe.
Danas su snaga i inteligencija katalizator energičnih napada koji je simbol slobodnog stila ove reprezentacije. Christian Eriksen i Simon Kjær su uporište, vođe i ambasadori u i izvan terena. I novi val je ”dijagnosticiran”: Riza Durmisi, Lukas Lerager, Yussuf Poulsen, Andreas Cornelius, Viktor Fischer, Andreas Christensen, Jannik Vestergaard, Andrew Hjulsager i Kasper Dolberg. A njihova zrelost na terenu je zapanjujuća.
Posjeduju Danci glad u očima kakvu imaju svi mladići, tu očajničku želju da igraju svaku utakmicu, ali i izgledaju kao neko ko, bez obzira na razinu u kojoj igra, posjeduje fudbalski artizam, onu umjetničku crtu za cijeli život.
Uloge su podijeljene već odavno – kompaktibilno pojedinačnim sposobnostima – taj fudbal djeluje školski. Toliko je materijala u ovoj reprezentaciji, toliko prostora za napredak. Vrteška se nastavlja, otvoren je put do slave, i Åge Hareide je ušao u domaće fudbalske enciklopedije.
Svi su prije World Cupa skloni reći, oni su bi mogli biti iznenađenje u grupnoj fazi. Priča je vrlo jednostavna. Mundial za Dansku počinje nastupom protiv Perua, 16. juna. A Peru je opasan, jako opasan, spreman na utrkivanje. Peruanci su u transu i protiv njih će se vidjeti sve vrline i mane.
Mnogima to čudno zvuči, ali je tako i nije slučajno. Nije pitanje koje su slabosti Danske, to nikad nije bilo pitanje, već odakle dolazi njihova snaga.
Ali, europski prvaci iz 1992. godine i u Švedsku su došli kao totalni outsideri, pa su se vratili okrunjeni slavom.
Christian Eriksen
Brz u prostoru, dobro kontroliše loptu s obje noge. Nije od onih koje zanima samo zabijati, prati svog čuvara, sukobljava se s njim, zatvara na sredini terena, tažeći loptu ako je ne dobije. A kad puca, lopta uvijek ide tik uz gredu. Kada je krenuo igrati za reprezentaciju već je bio dobar igrač, danas je skoro pa kompletan. Eriksen nije igrač koji postiže ”nepotrebne golove”. Njegovi su pogoci skoro uvijek odlučujući. Rijetko kad postiže na istoj utakmici dva-tri pogotka – ograničava se na onaj koji donosi pobjedu njegovoj ekipi – hladnokrvnost u protivničkom šesnaestercu, sposobnost rasuđivanja i snalaženja čak i u najtežim situacijama, učinili su ga najboljim današnjim igračem na danskim prostorima. Stalan, uvijek prisutan u igri, borben, vješt i otrovan poput najvećih igrača. Ne treba skrivati, i Mauricio Pochettino i Daniel Levy klade se naslijepo na njega. Tottenhamu stavlja na raspolaganje svoju maštovitost, ima dopuštenje raditi ono za šta se osjeća najsposobnijim. Njegova fudbalska inteligencija vjerovatno će pripomoći dobrim rezultatima reprezentacije u Rusiji. Eriksen ima strpljenja, zna da njegovo vrijeme tek dolazi.
Åge Hareide
Norvežanin je kvalitet iskazao na klupi Helsingborgsa, Brøndbyja, Rosenborga i Malmöa, a njegova je želja zasjati i otići u mirovinu kao selektor Danske. Trebalo mu je nekoliko mjeseci da upozna ekipu, a sada će do kraja nastojati izvući njezin potencijal. Ponosno i pomalo pakosno će pokazati na grafikon u kojem su njegove šampionske ekipe podvučene verzalom i na masne naslove koji podsjećaju na ona vremena kada su Danci harali Starim kontinentom s braćom Laudrup i Jensenom. Ovaj 64-godišnji stručnjak nikada ne gubi nadu, drži da i osuđeni na smrt često imaju svoje šanse, drži se toga kao pijan plota. I vjeruje u prolaz, iako su protivnici na lice poslovno zabrinutog Norvežanina, koji izgleda zabrinut i kada slavi vlastiti rođendan, ucrtali još jednu boru više. Ako već ne može nadmašiti Nielsenove i Olsenove rezultate, onda mu ne prostaje drugo nego ciljati na spektakl. S jednom misli vodiljom – uravnoteženost. Danska već ima bazu, nisu potrebne revolucije jer se slaže s mnogim osnovnim stvarima kad je ova ekipa u pitanju. Njegova Danska mora rizikovati u napadu, ali imati i sređenu situaciju u pozadini.
Plus
Ova reprezentacija teži nadigravanju, tako je i koncipirana, igra se bazira na talentu, i to ih, uz pretpostavku uspješnog ispunjenja fizičke pripreme, potiče na optimizam. Ogromni potencijal očekuje punu potvrdu, iako su nakon Mundiala ’10. i Eura ’12. povukli ručnu. Danas igraju još efikasnije i ofanzivnije, a taj dio ekipe je zastrašujući. Uigranost i kontinuitet još je jedan plus, pronašli su balans između iskusnih i mlađih, i svako ko im se suprostavi ne zna od kuda prijeti opasnost. Posebno su dojmili u kvalifikacijama, gdje su igrali oku privlačan fudbal, s dosta kratkih dodavanja. Okosnica ekipe je Christian Eriksen, koji sve kontroliše s centra terena, kao i Thomas Delaney, uvijek posebno inspirisan u nastupima za reprezentaciju. Sa njima nema lakih utakmica, znaju igrati na rezultat, a protivnici ih i nakon dvadesetšest godina od osvajanje europske titule doživljavaju mnogo ozbiljnije. Ogroman plus ove reprezentacije je i veliki broj univerzalnih igrača, koje norveški selektor koristi na više pozicija unutar ekipe. Suprotno ostalim nordijskim reprezentacijama disciplinovani su u igri, na terenu svako obavlja povjereni mu zadatak, a jedina sloboda dopuštena je Eriksenu.
Minus
Hareide se požalio konstatacijom – za nešto više nužna je veća kvaliteta. Nije to bio ni plač ni alibi, već iskreni zaključak. Nikada dovoljno poželjnih aktera, onih koji neće krpati rupe već se nametnuti te voditi igru i formaciju. A u pristupu koji podrazumijeva samo i jedino nadigravanje potkrade se i dekoncentracija. U zahtjevnim partijama nalik grupnoj fazi na Mundialima važno je poentirati kad postoji prilika ravna zicera, u protivnom se promašaj osveti. Umjesto tri memoriše se jedan bod. Danska je jedan predivan stol na kojem su izložena svakojaka jela, ali ako Hareide pogriješi pri odabiru i taj specijalitet može teško pasti na želudac. Taktička disciplina debelo je podcrtana i zapisana velikim slovima, u svim danskim ekipama zvijezde su morale svoju individualnost podrediti sistemu, ali Hareide lično ne podržava taj trend. Imperativi guše, naročito ako psiha nije dovoljno jaka, međutim Hareide je uvjeren da svi njegovi igrači u podsvijesti znaju da nastup na Mundialu nije vožnja običnim biciklom, već da je to Ferrari koji uvijek mora voziti preko 300 kilometara na sat. Trener mora odmah računati s povredama i diskvalifikacijama igrača. Krenut će s jednom ekipom a kasnije su tu i alternative. Jednostavno, završit će sklerotično, suprotno od početne zamisli.
