Velika ekipa s Clemensom Westerhofom na komandnom mostu, s tehnički savršenim Jay-Jay Okochom i probojnim Rashidi Yekinijem, vjerovatno je i najbolje što je Reprezentacija Nigerije imala.
Imala je i Finidi Georgea, čudesnog inteligenta, imala je prgavog ali teško održivog Emmanuela Amunikea i slavnog Daniela Amokachija.
Imala je Uchea Okechukwua u odbrani, i kasnije Victora Ikpebu, to čudo od fudbala, i igrača širokih masa Sundaya Oliseha, fenomena u igri dignutih lopti. A onda novi val: Pariz, Osaka, Durban. Nwankwo Kanu je tu, Tijjani Babangida ali i Celestine Babayaro, onaj motan i izmotavan, a tehnički savršen.
I Obafemi Martins, ostaje pojam kako se lopta veže uz nogu. Nigerija je imala samouvjerenog Segunu Odegbamiju, kojeg su zvali Mathematical, a bilo je, inače, to njegovo neviđeno loptanje nedostižne klase često u slikovnicama afričkih prvenstava. Jedan bolji od drugog.
Ikechukwu Uche, uvijek spuštenih dokoljenica, imao je vraški dribling, Taribo West lak i probojan i onda ta ”jedinica”, to čudo od golmana: Vincent Enyeama.
Neponovljiv u snazi intervencije ispred gola. Dobro fudbalski svijet poznaje Nigerijce, ali istina je danas – teška. Igra je dobila na zagriženosti, nabija se.
Ali vruće krvi nikad dosta. Budu li samo malo tražili od onog što su, igrajući, prenosili s ploče na teren, Gernot Rohr će imati strašne ljude. Budu li znali prenijeti sav taj vlastiti fudbalski vrtuljak, evo, Rusija će plesati uz nigerijski afrobeat. Super orlovi su već odavno okrenuli ploču.
A na onoj pravoj strani lovili su, umjesto šarenih bombona, svjetlosne visine. Mirni, uvijek na lopti. Mala, besplatna škola afričkog fudbala. Ilustratori, gotovo sinonim, modernog loptanja s nogom…
Bilo je to čudesno vladanje loptom na igralištu Cotton Bowla i Foxbora, za čitavu klasu nemogućih igračkih zavrzlama, koje protivnici nisu znali odgonetnuti. Oni ustaju, dižu se i bore. Oni su borci kojeg respektuje i protivnik, oni su otpor pretjerane samouvjerenosti, mali štit pred europskim jurišnicima i moćnicima. Teško je reći, ali očito su ti Afrikanci imali nešto divlje u sebi.
I prekrasno. O ljepoti Nigerije, do jutra. Preko 185 miliona ljudi, stisnuto u maloj republici, između nekoliko kolosa, ”Afrika u malom” stenje. Kao gotovo sve zemlje na atlantskoj obali Crnog kontinenta i Nigerija je nastala tako što su veliki kolonizatori imali drugu formulaciju.
Daleko od Starog kontinenta, od njegovih tendencija snagatorstva, ne samo tada, uz lijepi plavi Gvinejski zaliv u Abuji, Malabu, Librevilleu, u Kamerunu, Ekvatorijalnoj Gvineji, Gabonu, a tom krugu pripada i Nigerija, nakon dugih nesuglasica, Englezi i Francuzi su sjeli i ‘nacrtali’ njihove granice. Stoga ne treba čuditi da stanovnicima tih zemalja europski pojam patriotizma, obilježen državnim granicama, nije toliko blizak koliko im je blizak patriotizam vezan za pripadnost plemenu.
Poznata je ta darovitost na potezu centralne Afrike – Angola, Gabon, Kongo, Kamerun, Nigerija – koja decenijama mami pljesak zbog lakoće svog fudbala. Francuski profi-fudbal decenijama počiva na tim tankim, crnim nogama. Živi primjer elastičnosti kretanja, koja leži duboko na dnu zadovoljstva ”Ratne pjesme Rajnske vojske”, tom energičnom i blistavom osmijehu supertalentovane Francuske, pružena je zadovoljštvina Crnog kontinenta.
Toliko snage i fizičke opremljenosti, toliko silnih momaka i fudbalskih umjetnika ne krije smiješak kada se okreću prve stranice afričke fascinantnosti. Nigerijci jednostavno opijaju svojim fudbalom. Među tim fenomenima: Vincent Enyeama, Joseph Yobo, Nwankwo Kanu, Jay-Jay Okocha, Peter Odemwingie, Finidi George, Rashidi Yekini, Segun Odegbami, Yakubu Aiyegbeni, Ikechukwu Uche, Daniel Amokachi, Emmanuel Amunike. I ne samo oni…
Poduzetni ljudi udaraju bombastično. Imena klubova po sebi su atrakcija. Zanimanje stručnjaka ogromno. Uistinu, elegantni i vitki Nigerijci potvrdili su vlastitu izuzetnu klasu – otmjenost i tačnost kojom vladaju loptom. Ovih dana Super orlovi imaju formulu, poput zbunjenog maturanta, u gornjem đepu zeleno-bijele majice. Na crnoj, teškoj ploči nova je tema – John Obi Mikel, Ogenyi Onazi, Victor Moses, Ahmed Musa, Odion Ighalo – u najvišem dometu. Lopta rezana, tehnički, pri udarcu, obrađena do savršenstva.
Nigerijci su danas ponosni i na film iz Sjedinjenih Država, svaku sličicu, koja se danas poput ostarjelog voza vuče izlizanim tračnicama, huktajući pod parom zelenog i bijelog dima. Sjedinjene Države će na World Cupu 1994. pun radosti obasuti svijet – svojim svijetom: plesačice dugih nogu, stotine mladića i djevojaka, veliku paradu sportaša, fudbalera i million šarenih balona.
Super orlovi – majstori malih prostora
U lukavosti, kojom je znao iznenaditi svoje protivnike, kako je imao milovito lice, kovrčavu kosu i malu glavu, njegovi su ga saigrači zvali – Sunny. A takav je Sunday Oyarekhua bio i u samoj borbi: izbjegavao je oštrije sukobe i nalete i takmičio se na zelenom polju snagom svoga viteškog duha. Borio se za Super orlove od 1971. do 1976. Mašta, virtuoznost, dribling, kombinacija i golovi.
Oyarekhua je naslijedio čudan, svojeglav i mudar igrač Thompson Usiyan. Zvuči malo neobično, nevjerojatno i nepojmljivo, ali je Usiyan bio prilično spor igrač, slabog udarca, igra s glavom nikakva, ali uz sve to bio je pametan i uspješan navalni vođa. Pa u čemu je ležala snaga tog igrača? U neobično razvijenom smislu za brzo i lukavo odstranjivanje protivnika najkraćim putem.
Dok su ostali Super orlovi onog vremena, mnogo vremena gubili kombinovajući jedan s drugim, dotle je Usiyan nastojao kratkim putem, traženjem rupa u protivničkim redovima brzim iskorištavanjem pogrešaka i slabo postavljenog protivnika, postići pogodak. U tome mu nije bilo premca. Nije to bio vođa, koji ne voli kombinovati, koji polaže puno na snagu.
Obratno, Usiyan se i nije borio snagom – premda je bio oštar – nego je uvijek nastojao lukavo izigrati protivnika i tehničkim ga sposobnostima iznenaditi. Često se nije sporazumijevao ni sa svojim saigrčaima, jer nisu na vrijeme shvatili što on hoće i želi. Premda nije imao jak udarac postizao je golove, bojali su ga se svi golmani zbog njegovog odličnog udarca ‘špicom’.
VEZANI SADRŽAJ:
REPREZENTACIJA HRVATSKE: VATRENI DISTRIBUTERI MAGIJE [INFOGRAFIKA]
SVJETSKO PRVENSTVO U NOGOMETU – KO ĆE OBILJEŽITI MUNDIJAL U RUSIJI?
Ni jedan nigerijski fudbaler nije tako vješto razapinjao mreže udarcima kao Thompson Usiyan. Šteta da nije bio brži, jer bi se razvio u sjajnog borca. Usiyan je igrao u North American Soccer League, svuda dobro i pouzdano. U Americi, on je igrajući dvoranski fudbal za Montreal Manic, za San Diego Sockers i San Jose Grizzlies ostao mladić. Na svoj način sa 366 pogotka.
Uz Oyarekhua i Usiyana bio je Segun Odegbami, valjda najteži navalni borac. Cijeli karijeru proveo je u Shooting Starsima, čistokrvno dijete učitelja Otta Glória, tačno je po uputama svog trenera vodio navalu Nigerije. Najprije bi zaustavio loptu, umrtvio je, a onda sigurno i tačno predao saigraču. Osim tehničkih vrlina, uz sve što je bio krupan i težak, ”Mathematical” je imao i neobično snažan udarac. Možda jedan od najjačih koje su nigerijsku fudbaleri imali.
Nigerijci su Odegbamija voljeli zbog dobre igre i jakog udarca, protivnici poštovali zbog dobroćudnosti i mirne igre, dok je on sam fudbal smatrao zabavom, pa se povukao čim su se počele javljati pojave koje su bile u protivnosti s njegovim nazorima. Nadimak “Mathematical” dobio je zbog diplome inžinjera.
Oni koji se dobro sjećaju njegovih nastupa kažu da je bio vrlo elegantan u trku, gotovo savršeni tehničar, da je bio dešnjak, ali da se jednako dobro služio objema nogama, bio je opasan u skoku… Ipak, najviše ga je krasilo besprijekorno primanje lopte, naročito iz zraka. Znao ju je ‘uštopati’ glavom, prsima, bedrima. Navodno se za vrijeme igre mogao okrenuti s loptom prilijepijenom za – prsa.
VEZANI SADRŽAJ:
INFOGRAFIKA – FUDBALERI SA NAJVIŠE KARTONA NA SVJETSKIM PRVENSTVIMA
Kao što je Odegbami naslijedio Oyarekhuu, isto je tako i njegov nasljednik Rashidi Yekini razvio instinkt svojevrsne samozaštite i otud mu vrlo razvijena vještina zagrađivanja lopte. Dok je Odegbami bio miran, tih i dosta spor fudbaler, dotle mu je Yekini bio sušta suprotnost: brži, okretniji, daleko borbeniji, jogunastiji i oštriji borac.
Omiljeni Apollo Creed, najveći šaljivdžija crnog društva, i na igralištu igra s osmijehom, smije se protivničkim lošim potezima, riječima nastoji smesti Trifona Ivanova i Petra Houbcheva, koji ga prate na onoj utakmici između Nigerije i Bugarske (3:0), a onda brzo iskoristi popuštanje i propust, pa se ponovno slatko nasmije. Bio je to neobično lukav mladić, pun smisla za tehničku igru, pa je za svoju ekipu imao velikih zasluga. Naročito 1994, kada je Nigerija osvojila prvenstvo Afrike.
GRUPE ZA SVJETSKO PRVENSTVO U NOGOMETU 2018:
Grupa A: Rusija, Urugvaj, Egipat, Saudijska Arabija
Grupa B: Portugal, Španija, Iran, Maroko
Grupa C: Francuska, Peru, Danska, Australija
Grupa D: Argentina, Hrvatska, Island, Nigerija
Grupa E: Brazil, Švicarska, Kostarika, Srbija
Grupa F: Njemačka, Meksiko, Švedska, Južna Koreja
Grupa G: Belgija, Engleska, Tunis, Panama
Grupa H: Poljska, Kolumbija, Senegal, Japan
Slavu svijeta pokupit će tek u Sjedinjenim Državama. Na World Cupu 1994. Već na prvoj utakmici sa Bugarima, on je izveo niz minijatura. Varao je naivne bugarske reprezentativce, izmišljao ‘štoseve’ na centrimetru, u dahu. I sve mu je išlo. Suhi zrak Dallasa inspirisali su ga do bravure. Protiv Grčke (0:2) opet je on kreator. Sjajni borci, Grci, ne mogu do lopte. Svaka mu je na mjestu. Na cijelom prvenstvu naprodavao se finti za cijeli život. Bio je sjajan i protiv Argentinaca (1:2). A u finišu, istegnuti mišić, s kojim je letio preko okeana došao je, čini se na rub elastičnosti i nadanja u četvrt finale pala su u vodu. Ipak, u Westerhofim bilježnicama on je u idealnom sastavu protiv Azzurra: Rufai, Eguavoen, Okechukwu, Nwanu, Finidi George, Yekini, Okocha, Amunike, Amokachi, Oliseh, Emenalo.
Zanimljiv je preobražaj koji je doživio ovaj fudbaler. U ranoj mladosti fini tehničar, borac kojem snaga leži u duhovitim idejama, gubio je sve malo pomalo te odlike i razvijao se u borbenog vođu, izdržljivog borca, koji je neprestano jurio na odbranu i golmana i koji je najviše golova postigao greškom svojih protivnika. Da preobražaj bude potpun Yekini je od suhog i mršavog igrača stekao trbuh, udebljao se i napustio fudbal s 42 godine. Popularnost, brada gusta, crna, ali čvrst na nogama. Ne dugo. Uz ruže i uzdahe napustio je ovaj svijet 2012. u 48 godini. Čudna igra sudbine…
Svijet nije zaboravio Kanua, Okochu, Amokachija…
Među najdarovitije fudbalere Nigerije svakako spada Nwankwo Kanu. Svestranost je Kanua bogata, osebujnost velika, udarac strahovit, brzina zamjerna, fizička snaga zavidna, ali i svojeglavost odsutna. Dok su Oyarekhua, Odegbami i Yekini bili tipične vođe stare škole, dotle je Kanu pravi vođa savremenog načina.
Premda se pojavio već 1993. godine u vrhu napada Iwuanyanwua i premda je na Dan Anyiamu odigrao odličnih utakmica, iako je zatim prešao u Ajax i tu se duže zadržao, ipak se jasno u rodnom Owerriju moglo vidjeti da je to igrač novog vremena, da je to borac koji u igru unosi sebe, koji neodoljivo vuče naprijed, koji ne poznaje kompromise i ne priznaje zaobilazne puteve za postignuće cilja, već im ide u susret često i previše otvoreno, ali bez ikakvih bojazni, bez popuštanja i bez straha pred protivnicima.
REPREZENTACIJA ARGENTINE: JEDNA EPOHA, MARADONA I MESSI [INFOGRAFIKA]
Kanu je kao vođa Super orlova unio novi duh borbe među svoje saigrače, prisiljavao je ostale da rade za njega, da mu pripremaju dobre lopte dok je bilo vrsnih igrača kao što su bili Daniel Amokachi ili Jay-Jay Okocha, dotle je i Kanu rušio sve prepreke, prelazio i najteže poteškoće, postizao pogotke, donosio pobjede i oduševljavao domovinu. Čim u reprezentaciji više nije bilo tako vještih i lukavih igrača, koji su znali Kanua uposliti, upao je u najtežu situaciju: pokušavao je na svoju ruku, sam bez potrebne pomoći saigrača rješavati dvoboje.
Ponekad mu je i uspijevalo, te je zbilja sam svojom snagom postavljao konačni ishod mečeva, ali je zato češće kvario i onemogućavao da se zajedničkim radom izvuku veće koristi. Pribraniji su protivnici uviđali njegove zablude, pa su ga brižljivo čuvali. Veoma često je zato bio jedan čovjek nedovoljan, pa su ga čuvala i po dva pa čak i tri igrača.
Koliko god je Kanu imao vrlina, koliko god je to bio najoriginalniji nigerijski fudbaler, toliko je isto imao mana. Dok se lako može oprostiti svojeglava igra, proistekla kao plod okruženja u kojem nije spadao, ili još tačnije, u kojem je prerano upao, toliko su teže njegove nesklonosti sistemskom vježbanju i solidnom življenju. Valjda nije bilo igrača koji je manje vježbao od njega. Bez fizičke i duhovne spreme ulazio je u borbe, mnogo davao i otkrivao svoj sjajni prirodni dar.
Imali su Super orlovi dva fudbalera koji su mu bili slični: Ikechukwu Uche i Obafemi Martins . Dok je Uche imao veoma snažan udarac i bio prilično nekorektan i spor, dotle je Kanu brz i okretan. Dok je Martins bio brz i prodoran, dotle je Kanu bio neosporno bolji pucač s obje noge, svestraniji u načinu te odlučniji u prodorima. Svejedno i Uche i Martins dali su za svoje ekipe više od Kanua.
VEZANI SADRŽAJ:
FERNANDO SANTOŠ: REPREZENTACIJA PORTUGALA NIJE FAVORIT ZA TITULU PRVAKA
Kanu je imao najjači udarac od svih nigerijskih igrača, možda i jedan od najsnažnijih na Crnom kontinentu, ali se trebao pojaviti tek danas, jer ovo je njegov fudbal, dok se u starom načinu, kojega je njegova reprezentacija donedavno provodila, izgubila Kanuova neosporna darovitost. Za amsterdamski Ajax, milanski Inter i londonski Arsenal se borio od 1993. do 2004. godine, svugdje u navali, pa i na mjestu krila veoma uspješno.
Među najomiljenije vođe stare garde nigerijskih fudbalera spada svakako Jay-Jay Okocha. Najprije se pojavio kao junior Enugu Rangersa, ali već 1992. godine nosi dres Eintracht Frankfurta kojem ostaje vjeran četiri godine. Ovaj igrač prolazi od najvećih uspjeha Super orlova, od američke turneje, do osvajanja prvenstva Afrike, do osvajanja brojnih naslova, do opadanja snage, slave i veličine nigerijskih fudbalera, kroz sve lijepe i svijetle, ali i ružne i tužne dane reprezentacije.
Od 1996. do 1998. bori se za žuto-plave boje Fenerbahçea, bori se od 1998. do 2002. s naizmjeničnom srećom, ali uvijek s ljubavlju za svoje društvo iz Paris Saint-Germaina. Zbog toga je među hiljadama crveno-plavih pristaša stekao velike simpatije, godinama je bio personifikacija pariške navale, godinama je Park prinčeva odobravao, u velikim i slabim danima od njega očekivao spas. Bio je nada i u najtežim trenucima Bolton Wanderersa, često bi obradovao svojom lukavom igrom brojne obožavatelje na Reebok-stadionu, a ponekad ih i rastužio, jer nije uvijek mogao odoljeti oštrim naletima protivnika, jer nije mogao srediti rasklimane redove.
Kao fudbaler i vođa i Mudashiru Lawal je bio pravovjerni sin stare škole prizemnog dodavanja, spore igre, ali promišljenog i zajedničkog rada čitave ekipe. Bio je to dobar tehničar, lukavi inividualista i prisilan taktičar, koji je druge slao u okršaje, a sam vješto izbjegavao borbu prsa o prsa. Imao je brojne fine manire, osrednje pucao, divno proigravao, lijepo vezivao i gradio igru, ali je svojim protivnicima načinom igranja jasno nametao bespoštednu trku.
Da je bio psihički jači, odlučniji i hrabriji, bio bi bez sumnje u redu najvrsnijih fudbalera koje su Nigerijci imali. Ipak je u svoje vrijeme, za vrijeme starog načina igranja odgovarao zahtjevima, koji su mu kao vođi bili postavljeni. Za reprezentaciju je odigrao bezbroj utakmica (86), više uspješnih u mladosti nego u zrelijim godinama, kada su se pojavili drugi darovitiji i odlučniji fudbaleri.
Bilo je mnogo pokušaja, ali od Daniela Amokachija nije bilo specijaliste za udarac glavom koji bi mu bio ravan. Još kao veoma mlad igrač isticao se u Club Bruggeu. Isticao se svojom odlučnom, brzom i lukavom igrom u napadu, koja je zaostajala u omjeru s njim, premda su baš u tom društvu, nikli neki kasniji i ponajbolji fudbaleri sa Jan Breydela.
Dugo je trebalo dok je Amokachi napustio svoju belgijsku družinu, dugo je trebalo dok ga laskave ponude nisu privukle da pređe u jaču ekipu, ali ni ovaj put nije to bio Anderlecht nego Everton. Amokachi se pojavio 1994. godine na Ostrvu i sve do 1996. igrao na Goodison Parku. Čudna je ta privrženost darovitog igrača, priznatog nigerijskog fudbalera za ovaj liverpulski klub.
DALIĆ: PROĐEMO LI GRUPU SVE JE OTVORENO, BIH JE IMALA MJESTO NA SP
Ni jedan drugi igrač nije toliko vremena izdržao svim tim napadima raznovrsnih engleskih grdosija. Kada je Amokachi napustio Everton i preselio u Istanbul, u kojem je ostao do 1999. godine, tek tada je konačno pronašao svoju sredinu i priliku da pokaže šta zna i umije. I to je pokazao u punom svjetlu, u punoj snazi, i u punoj mjeri u dresu Beşiktaşa.
Zaboravili su se neoprostivi nastupi, a mnogi su vjerojatno to i učinili, ako bi se Amokachiju sudilo po nekim njegovim igrama u Colorado Rapidsu i Nasarawa Unitedu, jer treba imati na umu da je Nigerijac tada imao preko trideset godina, da nije više to bio onaj okretni mladić, pun lukavosti, odlučnosti, da zahvati tamo gdje mu se najmanje nadaju, da to više nije bio onaj ”Black Bull” koji uspješno iskorištava propuste protivnika, da ”Black Train” nema ni tačnog udarca kao nekad, da nije više u stanju iznenadnim obratima zavesti čuvara, te postići pogodak, kao što je to radio nekada na İnönü, Goodison Parku ili Jan Breydelu. Sve to treba imati na umu i Amokachija ocijeniti po onome lijepom i korisnom što je godinama pružao. A toga je pružio mnogo.
Bili su velika moda. Nikad tako naglašeno crni igrači nisu postali tako slavni. Kartoteka zapanjuje: tri puta prvaci Crnog kontinenta 1980, 1994. i 2013, Bonfrereovi ”dolazeći” otišli su još dalje i osvojili olimpijske igre 1996, zabavljajući još jednom Amerikance, a onda se vratili u Pariz zaslijepljeni napunjenim džepovima.
U letovima između kontinenata bili su poput super orlova, otmjeni, u punoj kontroli dešavanja, lijevo i desno. Elastičnošću kretanja svojih asova razbili su ortodoksnost crnog kontinenta. Kreativci. Imali su svoje puteve tamo gdje više nije bilo ni svjetla ni sjene. Jer oni pripadaju onoj klasi igrača koja se ne viđa svaki dan.
Super orlovi su fudbaleri-artisti. Imali su i snagu i tehniku. I pokret.
Najbolji afrički fudbaleri koje ste vidjeli.
Victor Moses
Jednostavan momak, možda je zato toliko trebalo da ga počnu uvažavati. Polako su počeli shvatati, polako, puno polaganije no što to obično biva, pretvaraju Nigerijci Victora Mosesa u svoju ikonu. Sezona iz snova, komplimenti sa svih strana, koji ga stavljaju odmah do najvećih Rashidi Yekinija i Seguna Odegbamija. Malo pomalo naći će se na top listama najpopularnijih, najpoželjnijih… Na Mundial sigurno neće doći s razmišljanjem da je važno sudjelovati. S druge strane ima jake protivnike, ali Moses je jedan od onih tipova koji nikome neće priznati da je bolji od njega. Chelsea razmišlja kako bi s njim popunila napadačku ružu za novu sezonu, a navijači Super orlova se nadaju da je ostavio dovoljno baruta i za World Cup. Moses uživa povjerenje selektora Rohra, dobro mu je išlo i u posljednjim kvalifikacijama koje je završio sa tri pogotka na golgeterskom kontu. Glavne su mu karakteristike skok i odlična duel igra, a za ovo prvenstvo dugo se ‘brusi’ i na njemu bi mogao biti ključni Rohrov čovjek. Nevjerovatna je njegova sposobnost igranja i u napadu i na centru igrališta, ali to samo potvrđuje odlike pravog modernog fudbalera.
Gernot Rohr
Gledajući dosadašnji učinak, ocjene za Gernota Rohra su zaista pozitivne. Ali, slijedi ispit zrelosti na svjetskoj pozornici. Vidjet će se hoće li Nijemac dokraja ‘ući u problem’ i pronaći odgovarajuće zaključke. Ključno je: kako će pripremiti ekipu za turnirsko takmičenje. A to je vrlo važno i vrlo teško. Rohr do danas nije pogriješio niti jednom. Na raspolaganju ima klasne fudbalere, uistinu takav je i selektor i njegov štab. Da bi Nigerija igrala u osmini finala mora proći grupu. Može li? Na ovo pitanje odgovorit će Rohr koji voli igrati u četiri-tri-dva-jedan formaciji, ali koji svoj temeljni sistem rado pretvara i u defanzivni četiri-pet-jedan i u ofanzivni četiri-četiri-dva, koji se opire pritisku javnosti da pozove Kalu Uchea, koji igra u Kolkati te Obafemi Martinsa iz Shanghai Shenhua, jer u ekipi ne želi imati veterane opterećene porazima. Rohr će radije pasti vodeći svježu krv. Čovjek koji bi Nigerijcima trebao vratiti fudbalsko dostojanstvo nije trener od velikih riječi i, srećom, ima temelje za ostvarenje svoje strategije. Prema njemu, izabrana bi selekcija Super orlova ovog ljeta u Rusiji trebala doživjeti svoj zenit.
Plus
Nigerijske su prednosti veliko iskustvo, dobro izbalansirana ekipa te iznimno bitna činjenica da su ključni nigerijski reprezentativci u odličnome stanju. Gernota Rohra naročito može radovati što se u posljednjim Tianjinim utakmicama do neba uzdignuo John Obi Mikel, motor nigerijske selekcije. Super orlovi u posljednjim utakmicama izgledaju vrlo dobro. Pod Rohrom igra reprezentacije postala je znatno brža, aktivnija i sigurnija. Protivnici imaju izuzetno mišljenje o mogućnostima nigerijskih igrača, a za nekoliko njih smatraju da su velike, svjetske klase. Nevjerovatna je lakoća igranja, trčanja, ali i zabijanja Alexa Iwobija u Arsenalu, evidentan je pomak Ahmeda Muse u moskovskom CSKA-u, koji se sve više etablira kao igrač dovoljne dimenzije za tako velik klub, a nije teško primjetiti i Wilfreda Ndidija u Leicesteru, čija stalnost potvrđuje visoke razine. Nigerija je ostvarila veoma dobre rezultate, uspjehe na prvenstvima, ali i kontinuitet. Super orlove ne treba otpisivati, istina, ne u brobi za tron, ali družina Gernota Rohra vjeruje u ‘drugo mjesto’. Prostora za popravak ima još dosta, ali za sada mogu biti zadovoljni.
Minus
Teško je predvidjeti kako će se protivnik postaviti i kada odgledaš stotinu snimaka njegovih utakmica misliš da si ih dobro proučio, a onda te nečim iznenadi. Na svakom Mundialu na kojem su ostvarili plasman, što je trebalo, dobili su, što je slutilo na poraz, izgubili su. Rohr je htio ujediniti rezultate i lijepu igru, ali dosad nije uspio u drugom. Htio je nametnuti svoj sistem igre zvan ‘božićno drvce’, četiri-tri-dva-jedan, ali je u mnogim prilikama znao odustati od njega mijenjajući formaciju u četiri-dva-tri-jedan i u četiri-četiri-dva. Kada protivnik igra otvoreno, kao što je to učinila Poljska (1:0) u pripremnoj utakmici, koja igra napadački fudbal, onda Nigerija stvara prilike, ali kada igra protiv ekipa koje znaju dobro igrati bunker, kao što su Srbija (0:2) i Maroko (0:4), onda je problem što Rohr nikako ne uspijeva pronaći pravu formulu za njegovo probijanje. Njihov dalji plasman ovisi već o prvoj utakmici protiv Hrvatske. Ako pobijede ili izvuku remi, imat će motiva za dalje, ali ako u Kaliningradu dožive poraz, Nigerijcima bi se mogao dogoditi ”propast sistema”.
