Kako ne postoji duga tradicija, tako ne postoje ni klišeji. Neki od njih, u ovih nekoliko godina, potvrdili su imidž uspješnih fudbalera na koje se La Roja može osloniti. 

Nije im bilo lako. Susretali su se s problemima koje prethodne generacije nisu mučile. Unatoč svemu, fleksibilnošću, upornošću i beskrajnim strplje­njem, jedan dio njih nametnuo se kao ravnopravni vrlo uglednim svjetskim imenima.

Ovih dana žive pod pritiskom klupskim težnji, imaju mnogo novca i voze skupe automobile. U idiličnu ikono­grafiju uklapaju se i trenuci opuštanja uz dugonoge manekenke, šampanjac ”Dom Pérignon”, laganu muziku u nekom penthouse apartmanu s pogledom na žmirkajuća svjetla Madrida i Barcelone. 

Nose prugasta odijela, ona tamna sa sitnim, široko razmaknutim prugicama koja su često dijelom kostimografije u američkim filmovima šezdesetih. Glamurozne scene bu­đenja uz prve zrake jutarnjeg sunca, polaganog makrobiotičkog doručka i prelistavanja najsvježijih sportskih novina zamjenjuje onaj čudni osjećaj istodobnog divljenja i rušenja djet­injih iluzija, dok malobroj­ne još muči svakodnevno vezanje beživ­otnih kravata. 

A šlampavo vežu kravatu, uvijek prejako stegnu čvor. U nekim davnim vremenima, kada su još jedino zvijezde show businessa i filma javno obznanjivale novčane iznose iz svoga ugovora ili godišnje zarade jer je riječ o nekoj vrsti reklame – fantastične zarade zvijezda privlače pub­liku – struka koju ne zanima njihovo sinoćnje tulumarenje niti će imati razumijevanja za eventualni mamurluk, počela je ubrzano tragati za rješenjima taktičke inovacije i metoda. 

Povećanjem investiranja u omladinske pogone i zapošljavanjem većeg broja novih trenera školovanih u nacionalnim centrima sve su nadoknadili. Fenomen je to kojeg su igrači dobro svjesni. Dosegnuta je tačka preokreta – La Furia Roja i tiki-taka!

Sudar sa Holandijom u Salvadoru bio je prepun emocija i prisjećanja na veliko finale 2010. godine. Odlična igra, ali i sreća, ovaj su put bili na strani Arjena Robbena i društva. Osminafinala je silno veliki ulog, a svjetski prvak izazov najveće vrste. Mora se priznati da je Holandija ovoga puta pokazala da ima karakter. Disci­plina je bila savršena. Španci nikada do tog susreta u Brazilu nisu bili tako nemoćni.

Bila je to kruna turnira za reprezentaciju koja nije očekivala ovakav epilog nakon počet­nih teškoća. Bila je to utakmica u kojoj se dogodio očekivani poraz Španije u neočekivano zanimljivom okršaju.

Nakon devedeset minuta divovske bitke, golovi Robbena, Robina van Persija i Stefana de Vrija su u drugi krug odveli Oranje, a La Roju na noge, kakve li sudbine, zemlji čijem su se uspjehu toliki radovali. Suze Xabija Alonsa u trenutku kada Mark Geiger svira kraj više od svega svjedoče koliko je teško bilo podnijeti takav završetak Mundiala.

Kako je moguće da zemlja koja već godinama osvaja srca poklonika ”najvažnije sporedne stvari na svijetu” ne uspijeva oploditi to i rezultatom dostojnim talentu i šarmu koji posjeduje. Je li doista problem samo u glavama, kao što su zagovarali neki, ili je doista nedo­statak pravoga vođe ono zbog čega srca španskih navijača u večini slučajeva ostaju slomljena kada su u pitanju velika takmičenja.

Oni koji su ponovo zadivili svijet svojom igrom, opet su ostali praznih ruku. Španski novinari sedmicama su nakon povratka postavljali stalno ista pitanja. Gdje smo pogrije­šili? Bio je to zapravo scenarij kakvog se moglo očekivati. Nakon  poraza od Holandije, La Roja je samo pet dana kasnije bez povrijeđenog Xavija mo­rala spašavati ”živu glavu” na uvijek vrućoj Maracani. Čile je izvrsno iskoristio ”raspuštenost” i s dva pogotka osigurao i sebi nastavak takmičenja.

Čileanci su u Rio de Janeiru pripremili paklenu atmosferu, a i igrači Jorgea Sampaolija bili su iznimno motivisani kako bi iskoristili priliku koja im se ukazala. Pobijedili su Čileanci sa čistih 0:2, i stekli nedostižnu prednost u borbi za drugo mjesto u grupi. Vjero­jatno je uoči početka Mundiala bilo puno onih koji su smatrali da će se ove dvije reprezentacije, zajedno sa Holandijom, boriti za prva dva mjesta, ali izgurali su ih odlični Čileanci, golovima Eduarda Vargasa i Charlesa Aránguiza, koji su s šest boda prednosti u odnosu na La Roju uhvatili pole position uoči trećeg kola.

Ova dva poraza odavaju La Roju u svakom njenom smislu. I to zato jer su se sudarile dvije velike reprezentacije, s velikim igračima, le­gendama i onima koji imaju takvu perspektivu, zato jer se simbolično dešava smjena predstavnika tih generacija, zato jer je su dva vrsna, ali osporavana trenera stigli na ili korak od Olimpa, zato jer su i Španija i Holandija potvrdili kako je fudbalska logična politika pre­duvjet da se ostvari takmičarska ambicija.

Španija nema sreće jer igra protiv najboljih odbrana

Pravi odgovor o španskom neuspjehu teško je zapravo ponuditi. Čini se daje pogreška napravljena još tamo nakon euro-prvenstva u Poljskoj i Ukrajini, kada se Savez nije zahvalio Vicenteu del Bosqueu. Del Bosque je ostao velik i u porazu, dobar dio krivice preuzeo je na sebe, a zaštitio igrače koji će još puno igrati za Furiju.

Del Bosque je sredstvo kojim treba opravdati cilj, pa ma­kar to reprezentaciju Španije koštalo ugleda. Nakon nekoliko go­dina pamtit će se samo rezultati, bez obzira na etički pad ekipe – već će biti vremena za vraćanje tradicionalnim vrijednostima na kojima je La Roja sazdana.

Suočen s mršavim ulovom na brazilskom Mundialu, Del Bosque je ne­umorno ponavljao da će njegova ekipa na Europskom prvenstvu u Francuskoj ponoviti najveće uspjehe. A za manje od dvadesetak dana nakon početka takmičenja baš on će postati vitez tužna lica jedne priče, gotovo iz sna, koji se završava tragično.

U utakmici divova, Italijani, staloženiji, pobi­jedili su Špance 2:0. Visoka inteligencija Azzurra i visoki žongleraj Graziana Pellèa. Španci su očekivali više. Istina, nije više mogao driblati svaki do mile volje, opijati se driblingom na koje je publika urlala, ali La Roja je – izgubila.

Bio je to drugi put da se vidio mlitavi let Furije iznad kukavičjeg gnijezda. Antonio Conte je jednos­tavno bio igrača dana. Vicente del Bosque, pomalo komičan, Španija bez sjaja. Andrés Iniesta je bio duboko ispod svoje normale. A samo četiri godine ranije, u Ukrajini, na Olimpijskom stadionu, Del Bosque je potukao s četiri udarca Italijane. Španija je postala ”campeones”. Trostruki kontinentalni prvak. Zasluženo.

La Roja je zaigrala flamenco. Plesala i igrala fudbal. A genijalaca? Koliko treba. Andrés Iniesta i Xavi, koji nisu u rodu, Xabi Alonso i Sergio Busquets, Iker Casillas koji je još tada čvrsto držao ekipu u šaci, David Silva kojeg više nije niko uspio uloviti sljedećih godina i Fernando Torres, koji je svirao klarinet čudesnom lje­potom.

Njegov gol Azzurrima i onaj Ircima, poslije pogreške Seana Ledgera i voleja, istom desnom nogom, ulaze u album najljepših golova na prvenstvu. Španija je imala ekipu. Umjetnici u odbrani, artisti u navali. Zlato je palo za Furiju u prvom redu na čudesnim dvobojima Alonso-Busquets-Xavi s italijanskom linijom Claudio Marchisio-Riccardo Montolivo-Daniele De Rossi. Xavi je doslovno strpao u džep sve viceve pla­vokosog De Rossija, a Busquets je zgrabio za vrat usamljenog vuka Montoliva. I, Španija, trči u Kijevu krug svog trećeg zlata.

La Roja je još jednom bila vedra, nadahnuta flamencom, na Ronaldovom Dalekom istoku. Utakmica s Korejcima, iako izgubljena na jedanaesterce, bila je predivna. Fernando Morientes je imao ”živu bijelu liniju”, ali je zapucao – i unatoč ”odrubljenoj glavi boginji osvete” – La Roja je divna, ona je to uvijek, i kada gubi. Jer niko nema takav balans ekipe. Tamo su svi – sve. Znalci.

Iako nije primljen s velikom pompom Julen Lopetegui ovih dana memoriše eventualno najbolji sastav fudbalera koje on treba dovesti do mundo-zlata. Pod njegovim je vodstvom La Roja prepoznatljiva po sigurnoj igri posljed­nje formacije. Na vratima imaju možda jednog od najboljih svjetskih čuvara mreže, Davida de Gea, koji uz zadnju liniju Jordi Alba-Sergio Ramos-Gerard Piqué-Dani Carvajal, igra na svjetskoj razini.

Detaljniji kritičari nekih za život La Roje vrlo bitnih izle­ta na veliku scenu, pohvalit će se podacima kako ova ekipa ima moć vrlo brze transformacije iz odbrane u napad i obrat­no, kako udarima preko bokova, te manevara koji svojim kreacijama posebno obogaćuje fenomenalni Andrés Iniesta, ta igra nije daleko od one koju su prezentovali prethodnih godina.

Kada se tome pridoda mladenački polet i silina onih koji su se na posljednjem takmičenju nametnuli, izbili u prvi plan, Álvara Morate, Koke ili Lucasa Vázqueza, onda se s pravom može kazati da Španija u svojim njedrima ima igrački kadar koji se bez problema može poslati i u najteži svjetski okršaj.

Ali, krenimo redom…

David de Gea. Bez razloga, samo nekoliko mjeseci prije nego što su osvojili simpatije svih onih koji su gledali Euro u Francuskoj, zbog nekih kikseva, koji su uobičajeni u životu svakog ”portira”, bio je popljuvan do kraja. Vicente del Bosque se nije osvrtao ne sve te priče, bio je uvjeren da će se De Gea tamo gdje će biti najpotrebnije, nametnuti kao heroj. I, zaista, utakmice protiv Češke i Turske bile su njegova reinkarnacija. Branio je fenomenalno onda kada je to najviše trebalo, a izdanja u kojima se i u klupskom dresu prezentovao ove sezone, pokazuju da je bez obzira na ogromni talent Kepa Arrizabalaga i iskustvo Pepe Reine, još daleko taj dan kada će ”jedinicu” prepustiti nekome drugom.

Sergio Ramos. Iako su mu, kao i Piquéu, tridesete legle za vrat, Realov stoper neopterećen godinama sjajno obavlja ulogu posljednjeg igrača odbrane. Iznimno poštenog pristupa, namećući se kao prototip pravog profesionalca, uz izvanrednu tehniku oduzimanja, igre jedan na jedan i sposobnost procjene vremena ulaska u igru, na nadalovski način rješava i najteže probleme, iako njegovu poziciju mogu vrlo kvalitetno pokriti igrači poput Césara Azpilicuete i Nacha, Ramosova samokontrola, neustrašivost i sigurnost u najpresudnijim trenucima jednostavno oduševljava. Stoga nije ni čudo da mu je Luis Aragonés, još tamo 2005, bez obzira na neke ranije nesporazume, uvjetovane pona­jviše Ramosovom najpoštenijom željom da igra, ponudio reprezentativnu majicu.

Gerard Piqué. Polivalentni igrač, mladić koji može La Roji koristiti igrajući na više pozicija. Ipak, najbolje je partije pružio u ulozi stopera. Beskompromisan u dvobojima, za tu poziciju potrebne visine, izvanredan i u igri glavom. Dobru tehniku koristi da mnoge i najdelikatnije situaci­je rješava na najsvrsishodniji na­čin, u situacijama kada gori, ne preza ni od najradikalnijih poteza.

Spremni za zlato?

Jordi Alba. Još u danima kada je postajao igrač, najavlji­vao je svoje velike mogućnosti. Život ga je naučio da samo mukotrpnim radom može postići najviše. Uvijek je radio više nego što je to trebalo, ispravljao se, usavršavao. Sada je tu gdje jest. Nezamjenjiv član u ekipi dr­žavnog prvaka, igrač reprezenta­tivnih vrijednosti. Sigurno je, što će mnogi odbaciti kao apsurd, njegov privatni životni put, vezan uz prijateljstvo s Piquéom, u vremenu kada se formirao kao igrač i čovjek, na njegov pozitivni karakter imao velikog uticaja.

Danas je Alba igrač za kojeg se može tvrditi da će sutra sigurno biti taj koji će biti sposoban još godinama nositi dres ekipe u kojoj danas plijeni svojim igrama.

Dani Carvajal. Jedan iz generacije koja dolazi. Prototip modernog, pozitivno drskog igrača, imponira fleksibilnoćšu, korakom, udarcima nogom i glavom. Sjajno izlazi iz drugog plana, osvaja prostor, real­izuje… Jednostavno, ako prerano ne napusti Santiago Bernabéu, fudbaler koji će obilježiti nadolazeće vrijeme, koji će postati nova madridska legenda.

Thiago Alcántara. Iako je u münchenski Bayern stigao da popuni neka druga mjesta, igrom na centru igrališta učvrstio se i u for­maciji La Roje. Sjajnog pregleda igre, pravovremene procjene kada treba ”aterirati” u pozadinu protivničke odbrane, brz i snalažljiv, britkog, rezanog centaršuta, igrač je kakvog moderni fudbal traži. Ima tu sreću da uz sebe ima fenomene, genijalce koji ga doziraju pravim, kada to treba i teledirigovanim loptama, što njegovom prezentovanju daje još upečatljivije dimenzije.

Sergio Busquets. Svakako spada u red onih igrača za koje se može reći da su prilično ozbiljna stara garda. Burgos se bez problema snalazi u ulozi čuvara protivničkih ofanzivnih veznih igrača i osvajanje posjeda lopte. Poput Inieste, Xavija ili Xabija Alonsa, on fudbal jednostavno ”radi”, sve što je napravio, stekao je mukotrp­nim radom. Kao i mnogi, na Camp Nou je sve više napredovao.

Andrés Iniesta. Igrač koji se zaista rijetko rađa. Duga i kratka lopta, sjajna intuicija, sposobnost da osjeti kada treba mijenjati ritam. On je katalonski Michael Laudrup, Johan Cruijff…

Ovaj posljednji, nekadašnji Barçin i poslovođa Oranje, još prije petnaest godina govorio je o igraču ”kakvog njegove oči još nisu vidjele”. Dakle, ako je Barcelonino vodstvo ikada napravilo svjetski potez, onda je to bilo onoga dana kada je odlučilo da ovog fudbalskog genijalca dovede iz omladinskog pogona Albacetea. Iniesta je neponovljiv. Inteligentan, lucidan, pun pozitivne energije i sjajnog osjećaja za vrijeme i prostor, dao je ekipi svojim dolaskom u La Masiju posebnu nadahnutost. Šteta je što Iniestu sve češće povrede često prisiljavaju da apstinira, ali kada je maksi­malno spreman, u smislu animacije i edukacije onih koji bi trebali sutra slijediti tu urođenu individualnost, toliko je potreban La Roji i Julenu Lopetegui.

GRUPA A

EGIPAT: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVIH FARAONA [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA RUSIJE: ŠANSA ZA IZLAZAK IZ SJENE [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA SAUDIJSKE ARABIJE: SINOVI PUSTINJE [INFOGRAFIKA]

Reprezentacija Urugvaja: Nebo iznad Montevidea ima svoje miljenike

Koke. Tehnički sjajno potkovani Atletijev Bumbel, u ulozi desnog veznog, iza sebe je ostavio neka od atraktivnijih imena La Roje. Iznimno se nadopunjuje s Iniestom, ordinira po svojoj strani, šaljući u pozadinu protivničke odbrane vrlo kvalitetne podvaljene lopte i dijagonale. Drži ravnotežu, ali pod velikim opterećenjem sezone koju nastavlja iz ‘Simeone ritma’ što nije za podcijeniti.

David Silva. Dok su se Pedro i Isco takmičili u promašajima, on je strpljivo čekao svoju priliku. I dočekao. U kvalifikacijama je odi­grao nekoliko nezaboravnih utakmica, njegova brzina i hitrost, stalna mobilnost i precizan udarac, garancija su da ova selekcija u potrazi za onima koji bi trebali biti zaduženi za igračku maštu, ne bi trebala ići daleko od El Maga.

Diego Costa. On je taj prvi torpedo. Iznimno borben, živ. Da je brži, naročito eksplozivniji, ne bi sreću tražio na Calderónu, nego u Barceloni ili Realu. Treba Lopetegui i njemu do kraja pružiti ruku pov­jerenja, dati mu da igra u kontinuitetu. Ambicija postoji, želja je ogromna. Protivnici ga se boje, respektuju s razlogom njegovih mogućnosti. Neki španski mediji čvrsto stoje iza Coste, a otrovne strelice šalju na račun Del Bosquea koji je na posljednja tri velika takmičenja igrao s lažnom devetkom, drugi su na zub uzeli napadača Atlético Madrida.

Uspoređujući pojedinačno igrače La Roje s protivničkima, sigurno je da bi razlika kvalitete i onoga prikazanog na terenu trebala biti manja. Koji su onda razlozi da je reprezentacija Španije godinama bila toliko bolja od drugih? Atmosfera u ekipi? Motiv? Fizička sprema? Taktika?

Jedine osobe koje su napravile očitu razliku bili su Luis Aragonés i Vicente del Bosque. Zaduženi za sve nabrojano i još puno više. Psiholozi koji su znali izvuči maksimum iz svakog igrača, vrhunski kondicijski stručnjaci koji su znali dozirati treninge i odmor, analitičari koji su znali voditi utakmicu i prepoznati voljni momenat. Jednostavno, obojica su bili kompletni. Znali su psihički, fizički i taktički spremiti igrače da budu gotovo na svom maksimumu tokom cijelog prvenstva, a sve priče i izgovori vokabular su gubitnika.

Njihovu je koncepciju prihvatio Julen Lopetegui, sadašnji selektor Španije.

I pod njegovim je vodstvom La Roja stroj koji se nikada ne predaje, izvanrednog mentaliteta. Imaju strašan stoperski par, izvrsnu vezu, a u napadu Costu i ekipu sposobnu savladati bilo koga. Igraju dopadljivo, tečno, drugačije, s puno prilika, a o njihovoj fazi odbrane ne treba trošiti riječi. David de Gea i Andrés Iniesta.

La Furia Roja. Kroz ljepotu traži fudbalski izraz.

Andrés Iniesta

Nevjerovatan talenat, izbrušen kvalitetnim treninzima u La Masiji, uokviren iznimnom voljom za učenjem i rezultati jednostavno nisu mogli izostati. Izvan terena vrlo povučena, gotovo sramežljiva osoba, ali tamo gdje je najpotrebnije – na igralištu – do izražaja dolazi njegov ”ubilački instinkt”. Vrhunski tehničar izvrsnog pregleda igre, pomalo agresivnog nastupa i sebi svojstvene brzine, ustalio se u veznome redu Barcelone i La Roje, a zahvaljujući savršeno tačnim završnim proigravanjima Iniesta često trese i protivničke mreže. Inteligentan, lucidan, pun pozitivne energije i sjajnog osjećaja za vrijeme i prostor, dao je Barceloni posebnu nadahnutost.

Njegova je karijera usko vezana za Camp Nou. Punih dvadesetdvije godine i koliko blistavih igara. Treba li bolje ilustracije – 435 klupskih nastupa, 35 pogodaka. Godinama ključan faktor u nizu Barçinih uspjeha, uključujući devet nacionalnih prvenstava i četiri Lige prvaka. Razvio je vrhunsko razumijevanje sa Xavijem te su njih dvojica godinama bili prava napast za protivničke odbrane. Za današnje navijače Barçe i La Roje, Iniesta je nešto poput ikone ili sveca, apsolutna vrijednost o kojoj se ne raspravlja.

Julen Lopetegui

Trener promišljenih odluka i standardno visokih zahtjeva. Funkcionisanje ekipe kod njega je primarni cilj, ali pritom ne zanemaruje sposobnosti igrača koji sami mogu rješavati probleme. Nije zvijezda ove ekipe, ali jeste trener koji s glamuroznim shemama ima odlike iste. Svoju biografsku karticu ”podebljao” je sa omladinskim selekcijama svoje zemlje, s kojima je osvojio dva juniorska euro-prvenstva (2012. i 2013.). Potiče atraktivan, napadački fudbal u kojem ima mnogo kombinatorike, ali i propuha u defanzivi.

Ako to posloži, Lopetegui će imati mnogo asova u rukavu. Uveo je novine u samu igru reprezentacije, kao što je visoki presing na protivnika, te je uradio odličan posao u skrivanju La Rojinih mana. Ima reputaciju trenera koji preferira ofanzivniji fudbal i forsira mlade igrače, što je bio i jedan od glavnih razloga što je nakon Vicentea del Bosquea dobio priliku voditi reprezentaciju. Iako kaže da voli igrati s dva napadača, kako bi ne bi došlo do odsječenosti napada, i zbog bloka koji čine dva napadača i dva središnja veznjaka, možda će baš posegnuti za igrom s jednim napadačem s obzirom na veliki broj odličnih krilnih igrača.

Plus

U Španiji uvijek niču nove klase, o čovjeku koji će ih voditi ovisi ko će dobiti šansu. Lopetegui pažljivo bira riječi u najavi Mundiala, ali poznavajući metodu njegova rada, smišlja pakleni plan kako u svoju mrežu uloviti Cristiana Ronalda, Medhija Benatiju i Sardara Azmouna. Garanciju optimizmu Španci baziraju na konstantnom uzdizanju ekipe, iako još uvijek to ni izbliza nije onome što Lopetegui naumio, konture nove La Roje itekako se naziru. Definitivno najbolji dio ove ekipe jest vezni red.

Iniesta i Busquets pravi su vođe na terenu, besprijekorni su. Osim što mogu igrati na više pozicija u sredini, rotirati se, oni daju ritam igri. Kada treba kreću u presing, ako se treba malo i ‘potući’, za Busquetsa nema problema. Alcántara pridonosi svojim idejama, David Silva i Koke sve su uigraniji. Nije ni čudo da La Roja puno bolje igra protiv jačih selekcija, koji se nadigravaju i ostavljaju prostora. Zatvore li prostor protivnici ostaju nedorečeni. U Brazilu su imali težu grupu, ova je mnogo lakša, u mnogočemu zgodnija. Ali, zar veliki igrači ne čekaju nestrpljivo – velike utakmice?

Minus

Već sada mnogi tvrde da su 2008, 2010. i 2012. neponovljive i da su najveći uspjesi stvar prošlosti. Sudeći po izdanjima koje je La Roja pokazala u Brazilu i Francuskoj, i svega što se dešavalo nakon toga, teško im je proturiječiti. Fijasko protiv Italije na Euru 2016, koju je reprezentaciju Španije vratio kući, ni dvije godine kasnije nije asimiliran. Napad je i dalje najveći problem.

Diego Costa je malo ‘upalio svjetlo’, ali  to je tek početak oporavka golgeterskog dijela ekipe. Tu će biti i najviše posla, jer Costa, čak i u ovakvoj formi, neće moći sam nositi cijelu odgovornost za pogotke. Za Portugal je tako Lopetegui zacrtao da bi želio biti načisto s formom napadača, bila je to jedna od stavki koja ga je brinula u pohodu na Mundial. I to je, u principu, jedina briga selektora uoči još jednog važnoga takmičenja. Sastav je ostao isti, trener novi, stvarnost također. Dojam je jedino da je prejednostavna taktička priča ove ekipe posljedica filozofije da ne može biti iznenađenja. Lopetegui će dobiti priliku života, odnosno najveću čast za kratku i ne baš plodnu trenersku karijeru.