Reprezentacija Urugvaja: Nebo iznad Montevidea ima svoje miljenike

- Advertisement -

Uklopili su se – svi. Od Fernanda Muslere, Maxija Pereire, Diega Godína, José María Giméneza i Cristiana Rodrígueza do Gastóna Ramíreza, Carlosa Sáncheza, Edinsona Cavanija, Luisa Suáreza i Abela Hernándeza. 

Rasipajući svoje sitne umjetne mećave na strašnom grebenu potonulih stijena, na hridi koju su vode šibale i na njoj se lomile čitave divlje decenije, vesela družina okupljena oko žarke vatre Óscara Tabáreza pretvorila je pozitivan naboj u igračku hladnokrvnost i darovitost, te u onom prepoznatljivom apoplektičkom izobilju trenerskog talenta dobitnu kombinaciju sa sastavom koji zna pružiti mnoga zadovoljstva, fudbalsku sposobnost, upornost i lukavost.

Ogrnuti nebesko-plavim paludamentumom pričvršćenim zlatnim brošem za lijevo rame igraju kao ispaljeni metak. Savršeno, ubojito i smrtonosno, što tribine Centenarija dovodi do ludog oduševljenja, neosjetljivi na svrhu pucnja i posljedice njegove putanje. Ali i taj metak ima granicu dometa. Ovo je ilustracija o nezadrživom pohodu karakternih driblera čiji fudbal graniči sa umjetnošću. Jer, njihova igra traži kompozitora koji bi napisao simfoniju tom umjeću i snazi, eleganciji i duhu. Jednostavno, to se može samo muzikom izraziti. U duhu pokreta ujedinjeni, individualni duh spojen u charrú, u istom dresu, jedan duh, jedna misao – La Celeste!

 

Óscar Tabárez. On je taj početni katalizator urugvajskih senzacija. U nekim situacijama i meta kritika ili vjetrobran da se prikriju više ili manje očite neugodnosti kao one protiv Meksika (1:3) na Copa América u Venecueli ili Njemačke (2:3) na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi. Jednostavno, nisu Urugvajci počeli s velikim iluzijama, ali nije opcija bio ni unaprijed prihvaćeni poraz.

Óscar Tabárez pomno je pratio štampu. Iz tog razloga, nikome nije otkrivao sve karte. A imao fudbal u malom prstu. Put do uspjeha El Maestro je tražio kroz idiličnu atmosferu u svlačionici, organizovanu i disciplinovanu igru na terenu. Nije više bilo onog čovjeka po kojem se uobičavalo klizati, nabacivati svime i svačime, čas ga milovati a čas šamarati kao u vrijeme dok je vodio Vélez Sársfield i Boca Juniors.

U Montevideu je to bio drugačiji Tabárez, više čaroban i sanjar, više okrenut petogodišnjem planu ”Proceso” i urugvajskoj stvarnosti, zasigurno mnogo sretniji u sebi. Slijedom logike da svaka osoba slijedi svoju karmu i da treba uvijek ostati vedar, a udarati glavom u zid sudbine donosi samo suprotan učinak, oslonio se na dobitnu kombinaciju sa sastavom koji je znao pružiti mnoga zadovoljstva nebesko-plavim navijačima.

Osim malog retuša poput poziva Cristianu Rodríguezu i Diego Godínu da bi se nadoknadio gubitak Paola Montera i Giannija Guigoua, Óscar Tabárez je započeo kvalifikacije za Mundial 2010. sa skoro istim ljudima koji su godinu dana ranije na Copa América 2007. doveli La Celeste na treće mjesto u poretku. Ekipa se oslanjala na zonu, uglavnom u rasporedu četiri-četiri-dva.

Svoje je momke izliječio od kompleksa malih i protivnike iznenadio ofanzivnom igrom. Po svim linijama, od golmana pa sve do alternativa, Óscar Tabárez je imao niz opcija izvrsnosti. Na tom je temelju gradio svojevrsni zenit Urugvaja i put za koji se vrijedilo upustiti u još jedan turbulentni let u kvalifikacijama za Mundial.

U liniji ”posebnih”, to jest golmana, Urugvaj je bio namiren iskustvom, znanjem, perspektivom i poletom mlađih snaga. Juan Guillermo Castillo je bio iskusniji, internacionalno još nepotvrđen, ali je iskazivao kvalitete. Odmah do njega bio je briljantni Fernando Muslera, jasna perspektiva nacionalne selekcije.

Iako ih je trebalo testirati kako se ponašaju u sredini s protivnikom koji ima brze napadače, na širem prostoru, situacijska inteligencija dva stopera tehničara i znalca kao Diego Lugano i Diego Godín sugerisalo je da će mjeru naći i najbržima. Na bokovima je imao iskusnog Jorgea Fucilea, koji se ”razradio” u zahtjevnim ispitima južnoameričkog takmičenja, dok je Maxi Pereira sa svojom brzinom bio dobar osigurač pokrivanju ”leđa” stoperskom dvojcu, ako bi im neko umakao.

Sredina terena je srce igre, a tamo je Urugvaj bio najbogatiji. Imao je El Maestro znalce, igrače trke i agresivnosti, raspolagao je i motoričnim veznjacima te perspektivama. Álvaro Pereira, Álvaro Fernández, Walter Gargano i Sebastián Eguren posjedovali su i snagu i hitrinu, eksplozivnost i lucidnost, jednostavno, mix svega. Prava je riječ – potencijal.

Brza i dopadljiva igra, presing koji stalno stavlja u pogon ”pomičnu traku” pružila je i napadu vlastiti svijet driblinga i finti. Edinsona Cavanija, Luisa Suáreza i Diega Forlána, uz izvanredne fizičke predispozicije, krasila je i naglašena svestranost i odlučnost, upornost i odgovornost. Mnogi protivnici ostali su zbunjeni žuto-plavim vrtlogom, pod stalnom uzbunom igrača koji se neprestano kreću, s loptom ili bez nje, te su kapitulirali usprkos zvučnim imenima.

Jasno, uz sastav koji je imala, ciljevi Urugvaja nisu bili nimalo pretjerani: osigurati promociju u knockout fazu bez velikih stresova, priuštiti sebi poneku zadovoljštinu s velikima, te zabaviti vlastite navijače lijepom i gledljivom igrom. Činilo se da su nebesko-plavi izmijenili korak i čitavo jedno znanje za samo jednu sezonu.

To je bio veliki turnir Urugvajaca.

Mundial u Africi, Copa América i vruća krv La Garra Charrúe

Nebesko-plavi nisu marili za veličine. Nisu drhtali ni pred toliko hvalje­nim afričkim domaćinom, ni pred stabilnim i na trenutke goropadnim Meksikom, s konstantom i nekolicinom prvotimaca koji protivnika razgrču prsima. Suprostavili su se i bestežinskom stanju Francuske koji je nosio epitet tima koji je čitavo jedno desetljeće igrao valjda najljepše. Nije čudo, steklo se iskustvo velikih utakmica i prebrodilo ”vatreno krštenje” u utakmicama Copa Américe 2007. protiv Venecuele (4:1) i Brazila (2:2).

Uz strpljenje, pledirao je Tabárez za brzi protok lopte, širenje igre, ključno ubacivanje bekova u ofanzivu, ulazak veznih i napadača u prazne prostore. Sve su to, kao u školskim napucima za probijanje zatvorenih formacija, izvrsno na terenu praktikovali njegovi igrači. Uzimajući u obzir kako se bjelodano potvrdila prednost Urugvaja u kvaliteti, i rastuća razina homogenosti, sve je to u iznimno poticajnom ambijentu reprezentacije stopljeno u pobjede s dušom.

PROČITAJTE JOŠ:  Muzaferija: Danas sam se osjećala grozno, ali sutra želim jako dobar rezultat

A kada je Tabárez eliminisao nedostižne tragove očekivanja, tada je počeo forsirati tehničku superiornost svojih fudbalera. Forsira snagu i fizičku spremu, a odlučnost nebesko-plavih pravi senzaciju protiv Francuske (0:0), koju su u prvom kolu Mundiala nadigrali ali nisu uspjeli i pobijediti (0:0). Upravljao je čudesno energijom tridesetak mladića. Lako? Naprotiv.

A vidio je generacije, asove.

Mijenja svijet Peñarola sa Diegom Aguirreom, Ricardom Vierom i Eduardom da Silvom, a imao je Jorgea Villara, Daniela Vidala i Joséa Perdoma, neke stare navike, uvodeći krutu stegu na La Bomboneri, koje se ne bi posramio niti neki Nijemac. U pitanju su novi koraci i očarana Latinska Amerika. Sa Peñarolom, na prvom finalu 1987. – otkriće, u finalu Interkontinentalnog kupa iste godine protiv Porta – izdržljivo, s Bocom u argentinskoj Aperturi 1993. – božanstveno!

To su ocjene velikih Peñarolovih i Bocinih utakmica pod vodstvom Óscara Tabáreza.

Uzvratio je rivalima svojim tankim, ironičnim osmijehom. Samo je on mogao podmetnuti leđa toliko tipična za talentovani fudbal uzduž Urugvaja i Argentine. Peñarol je njegovo prvo iskušenje i njegova velika spoznaja. Nije čudo, Centenario je uzdrmao od bombastičnosti.

Na određeni način sa Tabárezom se vratila arogancija toliko po­trebna u nacionalnoj selekciji, naročito na velikim utakmicama, koja im je omo­gućila tolike pobjede kako u kontinentalnim, tako i na svjetskim takmičenjima. Stoga nije nikoga iznenadilo kada je trener nebesko-plavih svoje momke etiketi­rao ”šaljivdžijama, ljubavnicima i borcima”. Oni su jednostavno pokazali i dokazali da sve mogu i da im ništa nije nedostižno.

A onda je El Maestro uzeo loptu na centru. I izigrao sve što mu je išlo u susret. Očvrsnuli su Urugvajci još više nakon velikog rada, u kojem je Tabárez dao najviše jer je kao bivši fudbaler sudjelovao u nekim, i to vrlo tvr­dim treninzima gdje nije načinio korak natrag, pokazavši što želi od svojih igrača.

Ono što je bilo ključno u toj priči – dobio je povjerenje svih igrača – uključujući Sebastiána Abreua i Diega Péreza, koji su za mnoge bili najproblematičniji u toj ekipi. Oni su od prve minute i prvog treninga pokazali da su spremni raditi sve što treba da bi Urugvaj opet došao tamo gdje je i bio.

Čini se da je Tabárez pogodio na pravo mjesto. Nebesko-plavi su se na World Cupu na Crnom kontinentu uspjeli izboriti za nešto što se nekada smatralo nemogu­ćom misi­jom. Urugvaj se nalazio tamo gdje je prije osam godina niko nije vidio. Trenutak šefovanja u jednoj maloj sredini, daleko od već rezervisanih mjesta za ”velikane”, dale su Tabárezu punu dimenziju njegove trenerske veličine. Urugvaj je igrao izvrsno.

Ispred Fernanda Muslere obično su bila samo dvojica: Diego Godín i Diego Lugano. Dok je Godín bio robustan, neumoljiv, zgusnutost snage i mišića, Lugano je posjedovao finu tehniku, brzo dodavanje i borbenost. Maxi Pereira bespoštedno je pokrivao Egidija Arévala Ríosa, Jorge Fucile je čuvao Álvara Pereiru dok je ovaj išao naprijed.

I svi oni odreda, iz zadnje linije, bili su jaki na lopti, individualci.

Da bi pokrio sredinu terena El Maestro je povjerenje dao snažnom i izdržljivom Diegu Pérezu. Diego Forlán je davao tonalitet igri, postao je jurišnik reprezentacije, kojoj će biti vjeran do groba. U vrhu napada Tabárez je postavio probojnog i neustrašivog Luisa Suáreza, te genijalnog i silno izdržljivog Edinsona Cavanija.

I protivnici su tih dana bili na visokoj cijeni. Četvrtfinalni duel s reprezentacijom Gane, nadmudrivanje Tabáreza i Milovana Rajevca, bez obzira na silne mogućnosti pojedinaca u njihovim redovima, imali su za rezultat borbu do 120 minute.

Proizvod sistema ili…

Presudne su utakmice protiv Holandije i Njemačke. Ostat će u sjećanju očevidaca, u prvom redu, po suđenju u korist reprezentacije sa Starog kontinenta. Još se pamti probojnost i atak fudbalera Urugvaja na gol Maartena Stekelenburga, koji je svojom intuicijom, u gospodarenju na bijeloj crti, spašavao Oranje i upravo svojim odbranama Holandiji priuštio još jednu priliku za osvajanje titule.

Istina, ”pola metra do cilja” Van Marwijkovi momci su iskoračili baš protiv Urugvaja. Može se reći, poštujući Arjena Robbena, koji je nedostižan kao oportunist, jer je ”njušio” razvoj akcije i uvijek bi se našao na pravom mjestu, uz pomoć Wesleyja Sneijdera, koji je trenutak prije imao veću atletsku eksplozivnost i bolju sposobnost za upad iz pozadine.

U reprezentaciji Urugvaja tih je dana vladala porodična i opuštena atmosfera, pa se na igrače nije stavljao neki veliki pritisak. Ipak, učinak mekše klime nije se povoljno odrazio na rezultat. Iznad svega prilagodljivi situaciji pod vodstvom Tabáreza lakše su se prethodnih godina prilagođavali malim senzacijama, oni pod imperativom pobjeda većinom nisu uspijevali napraviti taj posljednji korak.

Nije onda čudo što se u masi brojeva Urugvaj izgubio na prvom velikom takmičenju. Komplimenti, ali i ”druga strana medalje” velikih brzina. Tabárez je nakon utakmice za treće mjesto protiv Njemačke progutao prvu ”gorku pilulu”.

Sada već formirani tim, sljedeće je godine osvojio Copa Américu, a onda je posus­tao. U otvorenom sudaru ”do istrebljenja”, božica Fortuna se naklonila Jamesu Rodríguezu. Lopta je strpljivo, bez pretjeranog jurcanja zadržana na zemlji, jednostavno, strpljivo se čekalo da Urugvajci ”ispadnu iz filma”.

GRUPA A

EGIPAT: VJEČNI SJAJ NEPOBJEDIVIH FARAONA [INFOGRAFIKA]

REPREZENTACIJA RUSIJE: ŠANSA ZA IZLAZAK IZ SJENE [INFOGRAFIKA]

Reprezentacija Saudijske Arabije: Sinovi pustinje [infografika]

Presudila su dva iznimna detalja, dva ”kratka spoja” u Tabárezovoj pozadini, detalji kojima su nebesko-plavima gur­nute dvije knedle u grla. Bilo je to poentiranje koje je uvje­tovalo da potoci piva na južnoj strani Rio de la Plate poteku ispunjeni gorčinom.

Na drugoj strani estuarija, Kolumbija je pala u trans. U deliriju se slavio José Pékerman i njegovi ”tricolori”, fenomenalni unuci Francisca Maturana, sastav koji je, prema predviđanjima najeminentnijih svjetskih stručnjaka, tek zakoračio najsvjetlijim zvjezdanim stazama.

A Urugvaj?

Zna se dobro – dva ”svjetska” su živo zlato – ali fenomenalni rezultati, naročito posljednjih godina, bili su podloga koja je uvjetovala da je La Celeste danas ne samo dobra, nego i jedna od najboljih latinskih selekcija na ”lopti”. Ekipa je, i onda kada je propadala, imala jasnu fizionomiju, a zvijezde koje vode nebesko-plavu igru od Luisa Suáreza i Edinsona Cavanija preko Cristiana Rodrígueza i Diega Godína pa dalje, krase i daju sjaj onoj prepoznatljivoj imaginaciji.

PROČITAJTE JOŠ:  Poljska nakon penala savladala Vels i postala posljednji učesnik Eura 2024

Decenijama stvarani, uvijek jednako voljeni, nebesko-plavi se već dugo oslikavaju silinom poteza i duha kojeg neće prekriti patina vremena.

Kao ni druge stvari iz scenarija jedne urugvajske priče koju su stvarali mnogi.

Luis Suárez

Jedan veliki zaštitni kišobran, otvoren ispred cijele ekipe, lovac na loptu i protivnički članak, ubojiti klin prijetećeg izgleda. To je El Pistolero. Razorni Barcelonin bombarder, koji je dostigao i prestigao istorijsku savršenost Diega Forlána na tabeli urugvajskih topnika, izgleda kao moćan malj. Iako pomalo grub, malo-pomalo otkrilo se da ima, još iz onih vremena dok je nosio crvenu lentu na bijeloj košulji amsterdamskog kluba, izvrsnu tehniku, nikad ne malaksava, ne gubi na brzini, odlučnosti. U reprezentaciji je dosegao lik goleadora s ubojitim izvedbama u posljednim trenucima utakmica. Zbog tehničkog umijeća i fizičke snage usporedbe sa Forlánom su zaista neznatne, odbivši različita vremena. Luis Suárez je centarfor u službi ekipe, naročito u reprezentaciji, ali po potrebi sposoban i sam riješiti, nogom ili glavom potpuno svejedno, sami tok utakmice. Atletski vođa navale, sa volumenom, koji ne podnosi prepotencije. Obično s stoperima ima neki svoj principijelni sukob, vihor mekog srca i nenadmašnog borca, pravog ratnika, ima karakteristiku vođe i izgled smucala, što je kod Suáreza, ljubitelja zafrkancije i života tako dobro, da bi mogao izbjeći žrtve i nedostatke, slobodnom voljom.

Óscar Tabárez

El Maestro. Prozvan tako zato što je nekoć radio kao učitelj, Tabárez je u sedamdesetima imao jedva prosječnu karijeru i po vlastitim riječima nema nikakvih uzora u trenerskoj branši. S obzirom na njegovu skromnu igračku prošlost, niko nije očekivao da će Tabárez napraviti tako dubok uticaj kao trener. El Maestro ne krije smiješak kada se okreću prve stranice njegove vladavine na klupi reprezentacije. Tabárez se baš ne zanosi, ali ova selekcija, koncentrat internacionalaca, ipak ima rezultata. Cilj je bio srediti redove i jurišati na toliko željenu Copa Américu. On čak ide dalje – neusiljenom jednostavnošću, skromnošću i nadaleko poznatim mirom – posegao je za filozofijom la garra charrúa koja je postala sinonim za način života u Urugvaju. Shvatio je da se s manifestacijom kolektivne ličnosti kojom se najviše ponose i loptom mogu slagati najfantastičnije piruete na svijetu. Svaki igrač mora dati reprezentaciji sve što zna. Do kraja. Nisu li tako ratovale Charrúe? U njegovoj interpetaciji igre neizbježna je i mentalna i fizička brzina, osnovna zadaća je održati visok moralni duh i ekipi te pobjednički mentalitet. Stručna je osoba, idelna za uvjete u kojima se nalazi urugvajski fudbal.

Plus

Većina ljudi, a naročito novinarstvo, smatra da nije moguće igrati lijepo i osvajati velika takmičenja. Smatraju da takve uspjehe donosi samo izrazito disciplinovan, defanzivan, ponekad i dosadan fudbal. A današnji Urugvaj napredovao je u svemu pomalo. Pod vodstvom Tabáreza poboljšali su protok lopte, brane se kao ekipa, napadaju kao ekipa. Znatno su podigli ritam, fizički su spremni. Tabárez vodi izvanredne igrače, ali osnovna je stvar bila posložiti ih da igraju jedni s drugima i jedni za druge. Treba igrati ekipno, a El Maestro je to postigao. Urugvaj ima izvanrednih igrača, ali nijedan nije važniji od same reprezentacije. Urugvajci su tokom kvalifikacijskog ciklusa igrali stilom koji ljudi vole gledati, ali ujedno i takvim za kojeg su bili uvjereni da će ih dovesti do Mundiala. Ako nastave tako i u Rusiji, La Celeste će dostići željene ciljeve bez ikakvih teškoća. Ako stigne nešto više, ulazak u četvrtfinale naprimjer, bilo bi to pravo oduševljenje. Urugvaj je selekcija od koje trebaju svi strahovati ili je barem poštovati. I apsolutna su vrijednost: Luis Suárez, Maxi Pereira, izvrsni Cristian Rodríguez, Diego Godín, koji bi trebao igrati više otraga, ali se fantastično žrtvuje. Zapravo svi: Fernando Muslera, golman koji je bio južnoamerički prvak 2007, zatim se malo izgubio, a sad je opet onaj stari, iskusni Sebastián Coates koji je godinu dana ranije bio u omladinskoj selekciji, a sad je glavni na lijevoj ”traci”. I Edinson Cavani…

Minus

Novac, dosad zarađen, investirali su u mnoge imobilije, svaki igrač vodi profesionalan život i s te strane Urugvaj nema problema. La Celeste je prema vani vrlo otvorena reprezentacija, ali njihov imidž isuviše borbene selekcije, u čijoj kući ‘gori previše vatre’, danas dobiva mnoge neumjesne konotacije. Za razliku od južnoameričkih, europske reprezentacije svoje animozitete ostavljaju kod kuće, na terenu djeluju mnogo složnije od latinskih ekipa, koji su svako za sebe zaista dobri momci, ali očito je da se pojavljuju nepremostive teškoće kada individualne vrline treba pretvoriti u kolektivne, usaglasiti se u složan orkestar. Tu leži i urugvajski problem. Tabárez dugo insistira na intimnijoj atmosferi unutar tima, okupljanjima i van terena. Ideja nije od jučer, okupljanje ekipe i vodstva negdje u opuštajućoj atmosferi želja je svih, ali ni na tom planu ništa konkretno nije napravljeno. Možda i tu leži poneki razlog zašto Urugvajce guše svi grčevi koji su se negativno odrazili na nastupima u Čileu 2015. i Sjedinjenim Državama 2016. kao i na Mundialu u Brazilu. Odlučili su detalji, koncentracija, snaga… Imali su problem i da im je koncentracija znala padati u završnicama susreta kao rezultat nedovoljne pripremljenosti igrača. Ali, čime su to Urugvajci zaslužili da ih se unaprijed otpiše u Rusiji?

- Advertisement -

NAJNOVIJE

MOŽDA VAS ZANIMA

Lana Pudar i Nemanja Bilbija najbolji sportisti Mostara

Plivačica Lana Pudar i nogometaš Nemanja Bilbija proglašeni su...

Goran Ivanišević nije više trener Novaku Đokoviću

Skoro petogodišnja saradnja Novaka Đokovića i Gorana Ivaniševića završena...

Poljska nakon penala savladala Vels i postala posljednji učesnik Eura 2024

Nakon što su Gruzijci boljim izvođenjem penala savladali Grke...

Sjajan nastup plivačkih reprezentativaca BiH u Beogradu

U organizaciji Plivačkog savezu Srbije na bazenu "Milan gale...

Historijska vožnja Elvedine Muzaferije: Prva skijašica na završnom finalu spusta u Svjetskom kupu

Najbolja bosanskohercegovačka skijašica Elvedina Muzaferija okončala je fenomenalnu sezonu...