Senad Fetahagić, prvi selektor rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine, rukometaš koji je pored Slobode i sarajevske Bosne, igrao i za slavni njemački Kiel te Teku iz Santandera, pridržava se mjera Kriznog štaba Ministarstva zdravstva Tuzlanskog kantona tako što provodi dane između četiri zida.
Prije pojave pandemije COVID-19 imao je operativni zahvat u Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla.
“Imam srčanih problema. Ugradili su mi jedan stent, a kada sve ovo prođe morat ću otići na nove preglede. Možda mi ugrade još nešto”, kaže Senad Fetahagić na početku razgovora za Anadolu Agency (AA).
Karijeru je počeo i okončao u matičnoj Slobodi. Kroz tuzlanski klub je prošlo mnogo reprezentavaca, osvajača medalja s velikih takmičenja, ali je opšte mišljenje da je popularni Sena najbolji igrač svih vremena koji je ponikao u Slobodi.
“Ružno je govoriti sam o sebi. Ipak, kada sagledate nastupe za reprezentaciju Jugoslavije i BiH, ekipe u kojim sam igrao, činjenicu da sam bio selektor i trener, onda to nije daleko od istine. Međutim ono što je porazno, o čemu čovjek ne razmišlja kada je za to vrijeme, a to je da nemam ni dana radnog staža za godine koje sam igrao u Slobodi i sarajevskoj Bosni. Zbog toga nemam pravo na penziju u BiH, a nedavno sam napunio 65 godina. Imam nedovoljno godina radnog staža i mogu se samo nadati eventualnoj njemačkoj penziji i boračkom dodatku. Bio sam pripadnik Mješovitog artiljerijskog diviziona (MAD) Armije RBiH od početka do kraja rata, a u Njemačkoj sam igrao više od pet godina”, govori on.
Najljepše uspomene iz bogate karijere vezuju ga za Kiel. Još uvijek je poznat tamo, a nedavno kada je bio na Final Fouru Kupa prvaka u rukometu, koji se tradicionalno igra u Kelnu, prilazili su mu stariji ljubitelji rukometa i pozdravljali ga.
“Kiel je poseban grad. Žao mi je što nisam duže ostao tamo. Igrao sam dvije godine, ali kada je usvojen zakon da u Bundesligi može igrati jedan stranac, otišao sam u Teku iz Santandera. Nedavno je moj prijatelj Saša Bratić, najuticajniji rukometni menadžer u Evropi, bio na pregledu kod jednog ljekara. U razgovoru je spomenuo Tuzlu, a ljekar ga je pitao poznaje li mene. Ispostavilo se da je ljekar bio Tillman Loch, koji je igrao sa mnom u Kielu. Saša me je nazvao i razgovarali smo o tome”, kaže Fetahagić.
Teku je, kako kaže, spasio od ispadanja. Njemu najviše duguju što su kasnije postali respektabilan evropski klub jer da su te godine ispali iz španske lige vjerovatno više ne bi ni postojali.
“Bio sam drugi strijelac i najbolji igrač po ocjenama u Španiji. Igrao sam u dvije najbolje evropske lige – Njemačkoj i Španiji i bio među najboljim igračima. Još uvijek sam najbolje plaćen igrač iz Tuzle svih vremena. U Kielu sam imao fantastične uslove, da ne pominjem cifre, ali sam bio među 10-ak najplaćenijih u Bundesligi. U Teki su mi ostali dužni, ali ja nikad nikom nisam stvarao probleme. Pokupio sam se i otišao, a i danas imam prijatelje u Santanderu”, prisjeća se bivši rukometni as.
Nakon igračke karijere 1994. godine imenovan je za prvog selektora reprezentaije BiH. Sa Slobodom je osvojio prvu titulu i Kup BiH od sticanja nezavisnosti.
“Kada se ugase svjetla pozornice, kada se završi karijera, nema onog reda ljudi koji su vas pratili i tapšali po ramenima. Ostane tek nekoliko prijatelja. U Tuzli imam moje veterane koji su tu uvijek kada mi je nešto potrebno. Ima još nekoliko prijatelja i to je sve. Tu su od mojih veterana Anđelko Milošević i Saša Bratić, ali i svi drugi moji veterani koji me bar pitaju kako sam i treba li mi šta. Ne zaboravljam ni ja svog prvog trenera Ahmeta Šehanovića”, govori on.
Iz Saveza i ne znaju za njega. Zaboravili su ga i mnogi drugi kako iz svijeta rukometa tako i iz privatnog života…
“Kada se počeo dijeliti novac nas, stvaraoca reprezentacije, nigdje nije bilo. Nikad više nisam bio ni blizu reprezentacije BiH. Niko ne poštuje, ne vrednuje doprinose ljudi koji su u najtežim vremenima stvarali fudbalsku, košarkašku, rukometnu reprezentaciju. Imam srebrnu medalju sa Svjetskog studentskog prvenstva 1977. godine u Poljskoj s reprezentacijom Jugoslavije, ali… U nekoj normalnoj državi taj bi se rezultat vrednovao, a kod nas ne vrednuju ni olimpijske medalje”, kaže Fetahagić.
Zbog svega proživljenog Fetahagić ima poruku za sve one koji su sada na vrhuncu karijere.
“Sve bude i prođe. Završite školu. Moja najveća greška je bila što nisam završio DIF koji sam upisao u Sarajevu. Bio sam vrhunski sportista i mogao sam to kao od šale završiti. Od vrhunskog sporta se može živjeti, ali ne mogu svi biti vrhunski sportisti. Zbog toga prvo škola, ili škola i sport uporedo. Kada završite karijeru, kada više ne budete najbolji igrači, ponavljam, izgubit će se onaj red ljudi koji vas je tapšao po ramenima”, završava Fetahagić.
